Menu

zastavaProslava dana ratne mornarice slavi se različito od zemlje do zemlje. Svaka od zemalja koja ima ratnu mornaricu izabire dan ratne mornarice na svoj način. Taj dan može biti izabran vodeći se različitim kriterijima, pri čemu se obično uzimaju datumi određenih važnih povijesnih događaja, datumi ustrojavanja pojedinih ratnih mornarica ili vjerski blagdani.

Za razliku od svih grana oružanih snaga, dan ratne mornarice se obilježava daleko svečanije i sveobuhvatnije, jer uz obilježavanje dana ratne mornarice idu i mnoga druga događanja vezana uz more i pomorstvo, a to je vrlo široka tema. Pridajući važnost danu ratne mornarice obalna država i njezini građani time izražavaju svoju privrženost svome moru i obali, pomorskoj privredi, trgovačkoj mornarici i svim drugim elementima vezanim uz more, koje je za obalne zemlje izvor bogatstva i veza sa svijetom.

pomorska-sila-u-hrvataKako reče pionir pomorske historiografije u Hrvata Bartul (Bare) Poparić u svom djelu «O pomorskoj sili Hrvata za doba narodnih vladara» (Matica Hrvatska, 1899., Zagreb): More, za primorski narod, nije ništa manje važno od kopna... Ako tek pogledamo povijest čovječanstva, na prvi mah ćemo se osvjedočiti o velikoj istini da nijedan narod nikada nije mogao da postane trajno velikim i moćnim, ako ne imadjaše mora i na moru razvita pomorstva... dočim i sitne, po svom teritoriju, državice uz razvijeno svoje pomorstvo postadoše moćne i bogate.

Shvaćajući golemu važnost osiguranja slobode plovidbe za svoje trgovačke brodove i nametanja vlastitih zakona pri prolazu ostalih brodova, jasno je ukazao na potrebu narastanja i održanja pomorske sile obalne države kao neodvojivog dijela njezina blagostanja. Obalna država stoga je dužna skrbiti o svojoj mornarici, kako trgovačkoj tako i ratnoj, ali i svim ostalim sadržajima koji ova dva segmenta podržavaju. Iako don Bare nije prvi koji je uočio ove zakonitosti bio je nesumnjivo prvi u Hrvata koji je jasno ukazao na potrebe pametnijeg iskorištavanja potencijala mora . U uvodniku on nastavlja: More, za primorski narod, nije ništa manje važno od kopna. (?) U političkom i kulturnom životu primorskih naroda, more, ako nije odličniji, a ono je barem jednako važan čimbenik. Bolji, čiliji, zdraviji dio primorskog naroda boravi mal ne cieli svoj viek na nemirnom i nevjernom morskom valovlju, privikne i priljubi se tom strašnom elementu...(?) Ili samo ovo!!! Ako pregledamo povijest čovječanstva, na prvi mah ćemo se osvjedočiti o velikoj istini da nijedan narod nikada nije mogao da postane trajno velikim i moćnim, ako ne imađoše more i na moru razvita pomorstva.

Brodovi, posebice ratni, odraz su tehničkog dosega i pomorskog umijeća neke zemlje. Današnji ratni brodovi nose slično naoružanje i opremu (američki brodovi imaju talijanske topove, njemačku i britansku elektroniku itd.), ali su konstruirani i oblikovani za zadaće koje postavlja pomorska strategija obalne države. Ne može svaka pomorska država producirati ratne brodove, za to su potrebna specijalizirana brodogradilišta, napori mnogih znanstvenih institucija, taktičko tehnički zahtjevi koji su plod sveobuhvatnih analiza, i ne manje bitno, financijsko pokriće.

Hrvatska se može ponositi svojom brodogradnjom i produkcijom ratnih brodova, odakle su izašla i najzahtjevnija plovila kao što su: fregate, topovnjače, patrolni brodovi, podmornice, koje su imale zapažen izvozni uspjeh.

Isto tako su važni ljudi na brodovima. Današnje ratne mornarice nisu više okrenute samo obrani vlastite obale i otoka, već se moraju pripremati po vrlo zahtjevnim kriterijima za međunarodne pomorske operacije koje imaju mnoštvo novih sadržaja ( humanitarne i neborbene operacije, operacije nametanje mira i policijske zadaće). To je poglavito napor za svakog pojedinca i posade brodova koji moraju proći rigoroznu obuku i biti u stanju odgovoriti mnoštvu zadaća, koje novi izazovi postavljaju pred njih, samostalno ili sa snagama koalicije.

U obilježavanju dana ratnih mornarica, pri čemu svaka zemlja nastoji da budu dobro organizirani, medijski dobro praćeni, obvezno su uključene sve generacije, čime taj dan postaje dan svih ljudi koji žive uz more, a ne samo pripadnika RM-a. Mnoge od aktivnosti koje se provode na taj dan ili povodom toga dana, postaju tradicionalne. U svakom slučaju planiraju se daleko unaprijed kako bi se znali akteri i njihova zaduženja, da bi se isti vremenom mogli zamjenjivati, a aktivnosti dostizati veći stupanj složenosti.

Ljudima, koji su dobar dio života posvetili moru, događaji vezani uz proslavu dana RM-a prolaze u prožimanju sjećanja na prošla događanja koja su prošli na palubama brodova, i uvijek bili vezani uz napore (kruh sa sedam kora), koji se na kraju pretaču u pozitivna i draga iskustva. Mnogima, kada se u taj dan postroje sa svojim starim drugarima i zasvira državna himna, proradi adrenalin. Probude se osjećaji na dane i zadaće koji su za njima, kada su bili skupa, trpili teret posla i oskudicu komfora, udaljeni od obitelji, a opet spremni da zajedničkim naporima dosegnu zvijezde. To je osjećaj koji mogu osjetiti samo pravi mornari. Taj osjećaj ne može pokvariti nepravda dodjele priznanja i odličja (dobiju ih obično oni od kojih ima boljih i zaslužnijih), loše vrijeme i dugo vrijeme trajanja govora i pozdrava.

U bogatoj i bremenitoj povijesti Hrvata i Hrvatske bilo je mnoštvo događaja vezanih za pomorsku prošlost koji bi mogli s pravom biti izabrani da se obilježavaju kao dan HRM-a.

Stoga, ukoliko bi se mijenjao datum koji je sada na snazi, 18. rujan, trebalo bi postaviti prepoznatljive i dogovorene kriterije koji bi opravdavali traženi izbor. Nesumnjivo je da bi jedan od kriterija bilo vezivanje dana uz neki događaj iz pomorske prošlosti. Sam taj događaj trebao bi imati određene atribute kao što su: da bude prepoznatljiv najvećem broju stanovništva Hrvatske; o samom događaju treba postojati jasan i neupitan povijesni trag; posljedice događaja trebale bi ostaviti traga na cijelu Hrvatsku itd.

Drugi kriterij bi mogao biti da se događaj odnosi što više ili isključivo na Hrvatsku ratnu mornaricu. Iako su Hrvati kroz povijest ratovali u raznim savezima (dalmatinskih gradova protiv Mlečana i saracena), svetim ligama i ad hoc savezima i sl., neće se pogriješiti ako se bude razmatrao događaj vezan isključivo za samostalna djelovanja HRM-a. Ukoliko se slijedi ovaj niz naredni kriterij tražio bi da bude vezan za borbena djelovanja HRM-a. Drugim riječima, borbeni događaj koji ima veće, po mogućnosti strategijske posljedice imat će prednost u odnosu na sva druga događanja, uspostave nekih organizacija, formiranja postrojba i tome slično. I kao zadnji kriterij, koji je poželjan, ali nije obvezujući, jeste da se događaj zbio za vrijeme postojanja usvojene državne himne.

plavi pleter 740

Prvi prijedlog: Bitka kod Makarske

Važeći dan se slavi i obilježava 19. rujna od 1993. godine, koji je propisan uredbom u kojoj je stajalo: «Davne 887. godine na dan Gospodnji 18. rujna za vladavine Hrvatskog kneza Branimira, Mletačko brodovlje bi poraženo i uništeno u bitci kod Makarske. Tada blagoslovom pape Ivana VIII Hrvatska prvi put bijaše priznata državom u Europi.»

Hrvati uzeše taj dan za Dan svoje ratne mornarice, Odlukom predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, od 3. rujna 1993. godine.

Sam događaj –Bitka kod Makarske 887. godine - još uvijek mami pozornost povjesničara jer su mišljenja o mjestu sukoba još uvijek podijeljena. Sam događaj prvi je sustavno obradio jedan od prvih povjesničara pomorstva u Hrvata profesor don Bartul (Bare) Poparić (27.3.1865. – 30.3. 1948), povjesničar i književnik. On u svom kapitalnom djelu „O pomorskoj sili u Hrvata" (Matica Hrvatska, 1899, Zagreb), opisujući spomenute događaje navodi kako se mletačko i hrvatsko brodovlje sukobilo u blizini Zadra, kod rta zvanog Micha (hrv. Mikula). Na duždevu zapovijed mletačke trireme nasrnuše na hrvatsko brodovlje najvećom žestinom. Hrvatske lađe, koje jedan mletački pisac i za ovo doba nazivlje liburnama, nisu se ugnule okršaju, pa su se po riečima mletačkih pisaca boj je bio većim oduševljenjem, nego li silama. Kod prvog nasrtaja mletačko je brodovlje bilo sretno; ali množina hrvatskih lađa zaokruži mletačke, pa i samu duždevu triremu, te je u ljutom okršaju, junački se boreći, poginuo i dužd Candiano, a od vojske jedva ih nekolicina pobježe u Mletke.

Iako se još za njegova života javila kritička misao o samom mjestu izvođenja boja za koji se tvrdilo da je bio kod Makarske, don Bare je i u svojim kasnijim radovima ustrajao da se ista odigrala kod Zadra.

Profesor Bare Poparić prvi je jasno uočio i ukazao na povijesne okvire ove bitke. U vojnostrateškom pogledu bitka predstavlja kulminaciju jednog prošlog vremena i dolaska novog doba u kojem su Hrvati izborili pravo na gospodstvo na istočnoj obali Jadranskog mora (dominium maris adriatici). Koji bi još datumi mogli doći u uži izbor?

Dodatak 19.03.2013. godine:

"Zahvaljujući jednom sukobu na moru, u kojem su Neretljani pobijedili Mlečane, pa i ubili samog dužda, prvi se put za Biokovo spominje sintagma Mons Slavorum (Slavenska planina).. Naime, mletački ljetopisac Ivan Đakon (Johannes Diaconus) u djelu Chronicon Venetum (1765) jezgrovito opisuje vojnu, koju je u kolovozu 887. godine dužd Petar Candiano I. poveo protiv Neretljana. Na temelju starijih kronika ovim riječima opisuje mjesto događaja: "(Petrus Candianus dux)... cum 12 navibus mense Augusto (887.) in mare hostiliter est egressus et ad montem Sc(l)avorum perveniens in loco qui vocatur Macules

Ivan Lučić Lucius smatrao je da se navedena bitka odigrala kod Zadra na mjestu Ponta Micha (Puntamika), pa bi prema njemu "Slavensko brdo" bio prilično udaljen Velebit. Franjo Rački, i drugi historiografi, tu bitku lociraju kod mjesta Makar (Muccurum, Mucules), današnja Makarska, koja je nepo¬sredno pod "Slavenskom planinom".

Mletački ljetopisac brdo "opisuje" kako je zahtijevala rečenica, u jezičnom sklopu "ad montem Sc(l)avorum", gdje je riječ "mons" (brdo) u akuzativu "montem", koji zahtjeva prilog "ad" (kod), dok je "Sclavorum" (Slavena) posvojni genitiv množine od "Sclavi". Pisac je očito svjestan da na istočnoj obali Jadrana već nekoliko stoljeća živi drugi, neromanski narod, stvarni gospodar obale i njezina zaleđa (Jurišić, passim)."

Srećko Lorger, Riči iza brda. Slobodna Dalmacija, Split. 2013., str. 8

plavi pleter 740

Drugi prijedlog: hrvatska zastava na bojnom brodu «Viribus Unitis» i njegovo potonuće

viribus unitis-2Za vrijeme Prvog svjetskog rata najveća žrtva u Jadranskom moru bio je admiralski brod bivše Austrougarske monarhije, bojni brod „Viribus Unitis" (ili od latinskog „zajedničkim snagama" što je bio moto Franca Jozefa I). U sred pulske luke potonuo je bez borbe ovaj put sa hrvatskom zastavom (ne Austrougarskom ili Kraljevinom SHS-a) na jarbolu. Njegova tragična priča bez sumnje zaslužuje posebnu pozornost, tim prije što su se o tom događaju mogli pročitati tekstovi s različitim kanotacijama. Evo nekoliko navoda slobodno uzetih i interpretiranih iz engleske vojnopomorske povjesnice koja je, po navodima autora, temeljena na novijim istraživanjima.

U jesen 1918. Austrougarska je nezaustavljivo nastavila da se raspada sama od sebe. 6. listopada 1918. u Zagrebu je utemeljeno Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Srbi u ovom vijeću predstavljali su Srbe iz Hrvatske i Bosne a ne one iz Srbije. Do tog momenta Hrvatska je bila dijelom Austrougarske. 29. listopada 1918. Narodno vijeće je prekinulo sve političke i diplomatske veze između Hrvatske i Austrije i isto tako između Hrvatske i Mađarske. Nakon toga Hrvatska, Slovenija i Bosna i Hercegovina postale su ujedinjene u državi SHS. Kralj Karlo I predao je dekretom cijelu ratnu i trgovačku flotu sa svim lukama, arsenalima i obalnim utvrđenjima, Narodnom vijeću SHS-a. 31. listopada u pulskoj luci po zadnji put je odsvirana Austrougarska himna. Crveno - bijela zastava zadnji put se spuštala s ratnih brodova uz himnu Gott erhalte unseren Kaiser, dok je Kajzer Franc Josef I već bio u grobu.

Slijedila je predaja ratne zastave Austrougarske monarhije koju je kontraadmiral Miklos Horthy de Nagybanya, među pripadnicima flote poznat po svojoj strogosti, ali i predanosti mornarici s tugom predao predstavnicima Narodnog vijeća SHS-a iz Zagreba. Delegati Narodnog vijeća tada su bili dr. Ante Tresić Pavičić, Vilim Bukšeg i dr. Ivan Čop. Ujedno su tom događaju nazočili članovi Mjesnog odbora Narodnog vijeća iz Pule. Nakon toga se iz tisuća grla hrvatskih mornara zaorila hrvatska himna „Lijepa naša".

Dok su Hrvati pjevali i slavili, Mađari, Austrijanci, Slovenci i pripadnici drugih naroda koji su služili na brodovima ratne mornarice Austro-ugarske pohrlili su kućama, jer su držali da je rat završio. Dok se pjevala hrvatska himna, hrvatska zastava se ponosno vijorila na jarbolu.

janko-vukovic-pl-podkapelskZapovijedanje nad flotom tada je preuzeo 31. listopada 1918. u 17. sati dotadašnji zapovjednik «Viribus Unitisa» kapetan bojnog broda Janko Vuković Podkapelski, podrijetlom iz Jezerana u Lici. Bio je izuzetno sposoban i ugledan vojnik i pomorac o čemu je govorila i dužnost koju je obnašao. Potjecao je iz Jezerana u Lici. Narodno vijeće SHS-a tom prilikom promaknulo ga je u čin kontraadmirala i o tome poslalo pismenu notu vladama Francuske, Velike Britanije, Italije, SAD-a i Rusije. U noti je bilo naznačeno da država SHS-a koju predstavlja Narodno vijeće iz Zagreba više nije u ratu niti s ijednom od navedenih zemalja i da je Narodno vijeće preuzelo čitavu Austrougarsku flotu.

Kasnije te noći dok su posade slavile na osvijetljenim brodovima (pošto je oglašen prekid vatre) u 22 sata i 13 minuta, talijanski torpedni čamac MAS 95 udaljen svega nekoliko milja od luke Pula poslao je podvodne diverzante na «jahaćem» torpedu u luku. Na torpedu su prevožene dvije diverzantske mine-priljepke Mignatta ( hr. pijavica, engl. leech) od po 200. kg eksploziva svaka, za postavljanje na podvodnom dijelu broda.

Uz pomoć talijanskih agenata iz Pule, posade su prošle na torpedu kroz sve položene mreže, baraže i druge zapreke postavljene na ulazu u luku. Diverzanti Rossetti i Paolucci su se probili do sidrišta i prije svitanja između mnogih brodskih svjetala odabrali su najveći od usidrenih brodova za koji su se odlučili da im bude cilj.

Oko pet sati 1. studenog, tek što je svanulo oblačno i tmurno jutro, diverzanti su bili uočeni s broda i ukrcani u brodski čamac. Prije toga su diverzanti uspjeli postaviti mine na podvodni dio admiralskog broda i potopiti svoje torpedo. Na brodu su brodskim časnicima i admiralu ispričali sve. U panici koja je nastala, dok su stotine mornara trčali uzduž broda sudarajući se jedni s drugima, dvojica zarobljenih diverzanata su prebačeni na sestrinski brod „Tegettoff".

Strahovita eksplozija koja je uslijedila ispod broda zaustavila je sve aktivnosti. Brodske ugljenarke su bile gotovo prazne te nisu mogle nimalo ublažiti udar podvodne eksplozije. U

6.10 sati 1. studenog 1918. admiralski bojni brod od 21.000 tona «Viribus Unitis» s Hrvatskom zastavom na jarbolu dobio je fatalni prodor vode po boku broda, zatim se prevrnuo i potonuo relativno brzo. Na njemu je ostalo oko 300 članova posade zajedno s admiralom Vukovićem koji su otišli zajedno s brodom na očigled zaprepaštenih stanovnika Pule. Sam Janko Vuković Podkapelski, koji je bio zapovjednik Hrvatske ratne mornarice nepunih 12 sati, zadnji put je viđen kako u kritičnom momentu agonije svog broda stoji dostojanstveno na krmi broda i mirno čeka da zajednički podijele neumitni kraj.

Četri dana nakon potonuća „Viribus Unitisa" Talijanske snage su ušle u Pulu. Francuska i Velika Britanija dopustila je Italiji okupaciju najvećeg dijela Hrvatske obale kao nagradu za njezin ulazak u rat na njihovoj strani. Talijanski diverzanti uspjeli su pobjeći u općoj gužvi koja je nastala.

Brod je ostao na dnu sidrišta luke Pula a gornji dijelovi su se nalazili 15 metara ispod površine. Glavni dio jarbola detektiran je još kasnih 50 - ih godina, a nakon toga je uklonjen. Ni danas se ne zna sudbina tog jarbola na kojem je toga studenog bila izvješena hrvatska zastava. Na istom mjestu se i danas nalaze ostaci koji pripadaju potopljenom bojnom brodu.

Ali dijelova jarbola koji je bio svjedokom velikih povijesnih događanja odavno nema. Neko se pobrinuo da mogući simbol bude uklonjen na vrijeme i time bačen u zaborav.

Diverzanti talijanske ratne mornarice R. Rossetti i R. Paolucci nekako su se uspjeli izvući iz kaosa koji je tada vladao u luci Pula. Vratili su se u Italiju gdje su dočekani kao nacionalni heroji. Pored ostalih počasti dobili su najviša vojna odličja kao i po 1.300000 lira novčane nagrade.

Interesantno je napomenuti, kako navode sami engleski izvori, kako su kasnije srpski lobiji nastojali preinačiti same događaje dajući im drugo značenje. Oni su odmah nakon uspostave Kraljevine SHS-a, ovaj put Srba, Hrvata i Slovenaca, mijenjali činjenice govoreći kako su posade, nakon skidanja austrougarskog stijega, klicale imenu Jugoslavija, te da je flota koja je predata od austrijskog cara Karla I bila Jugoslavenska.

Na jedno pitanje nećemo nikada naći jasnog odgovora, a to je – jesu li Talijani bili upoznati s notom Narodnog vijeća koja im je bila poslana prije otpočinjanja napada? Ili je odgovor na to pitanje ostalo u arhivama „jugoslavenske diplomacije"?

Moćna Austrougarska flota, nekadašnja regionalna pomorska sila, prestala je postojati. Imala je dobre brodove i dobre posade koje su ušle u povijest pomorskog ratovanja i svjetske brodogradnje. Krstarice Helgoland i Novarra bile su jedne od najuspješnijih krstarica u I. svjetskom ratu, a izgrađene su u Brodogradilištu u Rijeci.

Saveznička konferencija za primirje s Austrougarskom nije priznala predaju austrougarskih brodova Narodnom vijeću, već je postavila ultimativni zahtjev da se glavnina flote – 3 bojna broda, 3 krstarice, 21 razarač i torpiljarka, 6 monitora i 1 minopolagač, preda saveznicima a ostatak da se raspremi.

Ratnoj mornarici Hrvatske koja ju je naslijedila, a nekoliko dana kasnije, novoj jugoslavenskoj državi ostalo svega 12. torpiljera.

1. prosinca 1918. proglašeno je osnivanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca uz velikodušnu podršku zemalja koje su diktirale novi "versailleski" poredak u Europi. Beogradska vlada ubrzo je ukinula Sabor što je bio presedan u hrvatskoj političkoj povijesti. Hrvatskoj je oduzet prostor Boke kotorske i dio Srijema, a vrlo nepovoljnim Rapallskim ugovorom, sklopljenim 12. studenoga 1920., kraljevska je vlada pristala na "gentlemenski" dogovor velikih europskih sila: Italiji je pripala Istra, otoci Cres, Lošinj i Lastovo te Zadar.

Tako je prva Hrvatska ratna mornarica nastala na ostacima Austrougarske flote živjela u jednom prijelaznom razdoblju svega nekoliko dana da bi prešla pod vlast druge monarhije.

Preuzimanje flote od Austrougarske ratne mornarice 31. listopada 1918. i dizanje hrvatskog stijega uz sviranje „Lijepe naše" je nesumnjivo vrlo važan događaj u pomorskoj prošlosti Hrvatske. On je zasigurno nepotrebno i neopravdano gurnut na marginu povijesnih događanja. Ovo se još može shvatiti za vrijeme postojanja Jugoslavije s bilo kojim prefiksom, ali sada u nezavisnoj Republici Hrvatskoj došlo je vrijeme da se razmisli što učiniti da događaj postane prezentan i sastavni dio naše pomorske kulture i udžbeničke literature.

Iako događaj o kome je riječ dostiže razinu većine postavljenih zahtjeva, on ipak nije vezan za ratna događanja. Zanemarujući tužni kraj ovog broda sam događaj je uzrokovan odlukom suverena države. Kako ovaj dan usprkos tomu zavrjeđuje najveću pozornost ne bi smio nikako biti zaboravljen i prepušten samo povjesničarima i poklonicima povijesne baštine.

S tim u svezi jedna od ideja koju će pokrenuti Udruga dragovoljaca HRM-a bit će usmjerena na rekapitulaciju i izradu jarbola bojnog broda „Viribus Unitisa" i postavljanjem istoga kao spomenika na izabrano mjesto. Ili uz put, zašto jarbol sličan jarbolu „Viribusa „ ne bi bio postavljen u ratnoj luci Lora kao službeni jarbol na kojem će se svaki dan podizati Hrvatska zastava kao svakodnevno događanje? Ako je novac problem, a jest, to ne znači da ideju treba odbaciti, tim više što se radi o jarbolu koji je prilično jednostavan za rekonstrukciju. Sličan je jarbolu š/b „Jadran" s nastavcima, na kojem se nalaze postavljeni koloturi samo za zastavnu signalizaciju koja je u to vrijeme bila uobičajena.

plavi pleter 740

Treći prijedlog: prijedlog antifašističkih boraca iz NOB-a

Za vrijeme bivše Jugoslavije dan Mornarice se slavio 10. rujna. To je spomen na dan kada se u Podgori 1942. godine iz bataljuna „Vid Mihaljević" izdvojio njegov Mornarički vod. S prvim brodovima „Pionirom" i „Partizanom", te s drvenim leutima, ribari i težaci su postali prvi partizanski mornari. Nedugo zatim, opet u Podgori, 23. siječnja 1943. utemeljen je Prvi mornarički odred, čiji je zapovjednik bio Niko Srzić Bronzin, a komesar Ivo Rafaneli. U početku joj je protivnik bila talijanska okupacijska mornarica do kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine. Kapitulacijom Italije oslobođena je gotovo cijela jadranska obala s otocima, razoružan je veći dio talijanskih divizija i zaplijenjena njihova oprema i naoružanje. Jadranski prostor je, međutim, i dalje bio veoma važan strategijski činilac kako za jugoslavenski narodnooslobodilački pokret, tako isto i za Nijemce i saveznike.

Otpor koji je pružala JM i slobodni prostor koji je držala bio je od golemog značenja za ukupno stanje borbenih djelovanja koje su partizanske snage vodile na kopnu. U tijeku svog postojanja JM je izrasla u veliku i organiziranu pomorsku organizaciju koja je u završnim operacijama dala svoj puni doprinos u protjerivanju fašističkih postrojbi iz Dalmacije i Istre.

Jedan od prvih i svakako najpoznatijih zapovjednika Jugoslavenske mornarice bio je admiral Josip Černi. Bio je pomorski časnik od karijere, školovan dijelom i u Engleskoj i nikad nije bio član komunističke partije. Interesantno je napomenuti da je nakon rata 1. srpnja 1945. godine u toj Jugoslavenskoj mornarici bilo 92 % Hrvata. Drugi po zastupljenosti su bili Slovenci. Srba je bio neznatan broj. Oni su došli kasnije mahom na komesarska i logistička mjesta, da bi osnutkom pomorske škole uskoro prednjačili po broju kandidata koji su pohađali pomorske škole i tečajeve.

Odajući dužno poštovanje i zahvalnost za doprinos pobjedi nad fašizmom na Jadranskom prostoru, ali i činjenici da partizanska mornarica nije dopustila nikakve dvojbe oko dolaska dijela mornarice Kraljevine Jugoslavije iz Engleske, pod čijom kapom će se boriti, u Podgori je izgrađen velebni spomenik, kojeg je izradio beogradski kipar Rajko Radović, a 1962. godine ga je otvorio osobno Predsjednik Jugoslavije Maršal Tito.

I danas se na dan 10. rujna svake godine tradicionalno okupljaju preživjeli borci, koji su bili pripadnici te mornarice, kao i njihovi prijatelji i poštovatelji, kod impozantnog spomenika «Galebova krila» u Podgori, kako bi proslavili taj dan. I uvijek se s toga skupa upućuje ista poruka: da 10. rujna i nadalje bude dan ratne i trgovačke mornarice Republike Hrvatske.

I opet kao da se povijest ponavlja. Iskra otpora je rođena kod ljudi rođenih na prostoru koji su toliko puta se kroz svoju povijest morali prihvatiti oružja kako bi izborili svoju slobodu. Ono što ne ide u prilog prihvaćanju ovog dana kao dana HRM-a nalazi se u ideološkoj sferi, koja je izrazito naglašena te je do danas bila jednostavno nepremostiva.

plavi pleter 740

Četvrti prijedlog: pobjeda hrvatskih mornara u boju 15. i 16. studenog 1991. godine

minitorpedo-mI na kraju da se podsjetimo 15. i 16. studenoga 1991. godine. U ove dane Hrvatska ratna mornarica vodila je veliku bitku s brodovima iz sastava tadašnje JRM-a koji su nametnuli blokadu jadranskih luka i sprječavali svekoliki pomorski promet na hrvatskom dijelu Jadranskog mora. Zašto su ovi dani toliko značajni? HRM kao postrojba utemeljena je 12. rujna i postojala je tek dva mjeseca. Ta dva mjeseca bila su dovoljna da HRM ojača organizacijski, tehnički, da se opremi kako zna i umije i krene u provedbu temeljne zadaće dobivene od predsjednika Republike Hrvatske dr. franje Tuđmana: „Osigurati sigurnu i nesmetanu plovidbu na Jadranskom moru u zoni odgovornosti HRM-a".

Iako u bitci nije sudjelovaa cijela HRM, jer većina njenih ratnih brodova nisu još bili opremljeni i osposobljeni za borbene zadaće, onaj spremni i opremljeni dio bio je na visini zahtjeva zadaće.

mukos-1Dosada je bilo više interpretacija samog boja od različitih autora, time i takvih pristupa zaslugama i rezultatima, u kojem su se uglavnom sami dokazivali i upirali prstom u svoja pregnuća. Da se tema ne bi nepotrebno širila, sama pobjeda izvojevana tih dana dio je ukupnih napora svih pojedinaca iz sastava HRM-a koji su bili njihovi pripadnici. Angažirane snage i sredstva ne bi mogle ostvariti operativne rezultate, međutim kasnija događanja su pokazala da su ostvareni postavljeni ciljevi: s mora je otjeran protivnik koji od tada više nije prijetio pomorskom prometu na srednjedalmatinskom području. Ova pobjeda je bila jedna od prvih većih pobjeda Hrvatske vojske i izvojevana dva dana prije pada Vukovara. HRM je vlastitim snagama bez sudjelovanja i potpore drugih grana OS RH izborila tu pobjedu. A pobjeda je bila nesumnjiva: potopljen je jedan brod (ML – 141), jedan brod je oštećen i zarobljen (PČ – 176 „Mukos"), a drugi je toliko oštećen da ga je posada morala napustiti (ML – 144). Bilo je naravno još oštećenih brodova, ali su se uspjeli dokopati svojih zadnjih pribježišta luka na otocima Visu i Lastovu. Oborena su i dva zrakoplova od tri koliko ih je bilo u jednom naletu. Iako su čelnici bivše JNA tih dana prijetili odmazdom iz zraka, poučeni djelotvornošću PZO topnika odustali su od daljnjih napada. Od tada brodovi bivše JRM su povučeni u luke na otocima Visa i Lastova. Prestali su s blokadnim djelovanjima, a kako su sami govorili naredna im je zadaća bila osiguranje nesmetanog izvlačenje snaga JNA pomorskim komunikacijama iz Pule i Rijeke prema lukama u Boki Kotorskoj.

Naporima hrvatske diplomacije ishođeno je da se ova flota s Visa i Lastova povuče bez daljnjih sukobljavanja do kraja svibnja 1992. godine i napusti hrvatske vode. Time je HRM ispunila svoju osnovnu zadaću i postala apsolutni gospodar hrvatskog dijela Jadranskog mora.

Stoga Udruga dragovoljaca HRM-a predlaže da se budući dan HRM-a obilježava 15. studenog u spomen na ova događanja, jer najviše od svih do sada spomenutih prijedloga odgovara postavljenim kriterijima.

Pratite nas na Facebook-u:

Premijera hrvatskog minitorpeda

minitorpedo-mU predvečerje 15. studenoga 1991., kada je HRM vodila boj sa snagama bivše JRM, valja se spomenuti nekih detalja koji obično izmiču sjećanju i padaju neopravdano u zaborav...

Viribus Unitisviribus unitis-m

Slučaj bojnog broda 'Viribus Unitis'. Kukavički potopljen u osvijetljenoj luci, nakon proglašenja primirja - prvi brod u moderno doba na kojem se vijorila hrvatska zastava ...

Miniranje mora ispred ratne luke Lora 25. rujna 1991. godine

rtop-mRazmišljanja o blokadi ratne luke Lora sežu od početka 1991. godine kada su oblaci rata, tako se bar činilo, bili još daleko, ali se slutio. Lora je s flotom koja je u njoj bazirala bila najveća prijetnja ne samo gradu Splitu, već i cijeloj Dalmaciji.

Poginuli pripadnici HRM-a

spomenik-mPopis poginulih članova HRM-a daje abecedni prikaz poginulih boraca Hrvatske Ratne Mornarice koji su dali ono najvrijednije u borbi s neprijateljem - vlastiti život.

Search UDHRM