Menu

U ratovima koji neminovno donose stradanja i nevolje, posebno mjesto zauzimaju oni događaji koji nas podsjete da čovjekoljublje kao jedan od glavnih moralnih zakona nije zaboravljeno. Čovjekoljublje, posebice u ratu, daje smisao moralnim načelima koji reguliraju međuljudske odnose: brigu za drugoga, solidarnost, povjerenje, poštovanje i ljudsko dostojanstvo. Kod nas u Hrvatskoj malo se zna za žrtvu admirala Vladimira Barovića, Crnogorca, koji se ubio 29. rujna 1991. godine na otoku Visu.

Djelomično prepravljen članak je također objavljen na Dalmatinskom portalu (link se otvara u novom prozoru).

vladimir barovic

Foto: Wikipedia

Admiral Barović je dugo službovao u Boki Kotorskoj, da bi nakon Više političke škole došao 1987. godine u Split na mjesto komandanta Komandno štabne škole (hrv. Zapovjedno stožerna škola) u Centru Visokih Vojnih Škola „Maršal Tito“, Lora – Split. To mjesto traži ljude visokih ne samo vojnih već i ostalih znanja, visoke kulture, komunikativnosti, čestitosti i odgovornosti. Tada u činu kapetana bojnog broda, dobio je admiralsku temu za rad i obranu. Često je na toj dužnosti boravio u učionici sa nastavnicima i polaznicima, nije se ustručavao pitati što mu je nejasno i poticao je polaznike da i oni to čine. Bio je susretljiv i komunikativan, lako se uklapao u društvo i s njim nije bilo svađa, ali je bilo rasprava. Nakon Komandno štabne škole premješten je u Boku na mjesto komandanta 9.-og Vojnopomorskog sektora (VPS) Boka. Na toj dužnosti nije se zadržao dugo. Bio je predviđen za mjesto pomoćnika za logistiku Komandanta VPO, ali je pod žurno dobio premještaj u Pulu za Komandanta 5 VPS Pula. Bila su to turbulentna vremena kada se radilo o uspostavi odnosa povjerenja kojim bi se temeljem sporazuma o nenapadanju vojska na miran način povukla iz Republike Hrvatske. Miran način razdvajanja i odlaska traži hrabrost i odlučnost dviju strana da se to i ostvari. Srećom, gradonačelnik Pule bio je gospodin Luciano Delbianco, strpljiv i obrazovan čovjek, koji je umio sa tada već admiralom Barovićem naći zajednički jezik. Admiral Barović je ostao u sjećanju građana Pule po svojoj izjavi da:“Ovdje neće biti razaranja dok sam ja komandant, a ako budem ipak prisiljen narediti razaranje Pule, mene tada više neće biti“. Tako je Pula, jedan od najvećih garnizona u Hrvatskoj (12.000 vojnika, 79 vojnih objekata, vojnopomorska baza, te vojni aerodrom pokraj grada Pule), napušten od pripadnika JNA i JRM-a, skoro bez ijednog incidenta. Zbog napuštanja hrvatskih kadrova jedinice ratne mornarice ostajale su bez potrebnih kvalitetnih kadrova. Admiral Barović upućen je na mjesto pomoćnika komandanta VPO (čitave JRM), koje je do tada obnašao admiral Fridrih Moretti, koji je zatražio prestanak djelatne službe zbog neslaganja sa politikom vodstva JNA.

O daljim događajima, o kojima se kod nas jako malo znalo, moglo se više saznati iz teksta novinara Veseljka Koprivice u crnogorskom Fokusu. Koprivica u tekstu pod naslovom: „ Sudbina crnogorskih admirala koji su devedesetih odbili da služe zlu: Čast skuplja od života“ donio je detalje koji osvjetljavaju sudbinu admirala Barovića, ali i kapetana bojnog broda Krste Đurovića, koji je umoren pod nerazjašnjenim okolnostima.

Admiral Barović u svom oproštajnom pismu, koje je napisano na otoku Visu, gdje se tada nalazilo Komandno mjesto JRM-a, sasvim suvislo, te svima razumljivo, navodi razloge koji su ga naveli na taj čin. Glavni razlog je nerazumna agresija JNA i crnogorskih rezervista na Hrvatsku koje, po admiralu Baroviću predstavlja djelo suprotno crnogorskoj časti. Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio, te njegovu nemoć u sprječavanju djelovanja JRM-a u razaranju hrvatskih gradova, ali, kako navodi novinar Koprivica, i zbog potpunog neslaganja s odlukama vrhovne komande JNA.

Crnogorski mediji malo su mjesta posvetili samoubojstvu admirala Barovića kada se to dogodilo. Vješti u zataškavanju stvari i njihovoj krivoj interpretaciji tvrdili su da je Barović već dok je bio u Puli, temeljem njegove izjave da neće biti razaranja Pule dok je on živ, bio spreman na suicid. Nisu objasnili odakle kasnije odluka o njegovu postavljanju na tako visoku dužnost drugog čovjeka u JRM-u.

U Crnoj Gori vodila se idućih godina rasprava o slučaju admirala Barovića i kapetana bojnog broda Đurovića. U početku su riječi odobravanja ovoga čina bile potiskivane i rijetke, da bi crnogorski književnik Momir M. Marković na zasjedanju Skupštine opštine Podgorica 1996. godine rekao: „Jedini metak u ovome ratu ispaljen na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Barovića, Komandanta JRM. Njegovo crnogorsko shvaćanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijest floti da bombardira primorske gradove i naselja u Dalmaciji kad mu je to naređeno. Ispalio je samo jedan hitac iz pištolja i to sebi u sljepočnicu“.

U Crnoj Gori je nedavno završen znanstveni simpozij na temu „Gorskog vijenca“. Usprkos nekim prigovorima da vrijeme čini svoje i da veliki ep nije više u modi, najveći broj stručnjaka je stao u obrani teze o crnogorskoj pravednoj borbi za slobodu i potrebi njegovanja „čojstva“ (hrv. čovjekoljublja) i junaštva

Završna scena Gorskog Vijenca – koji je simbol crnogorskog duha i pregalaštva prikazuje kako Vladika Danilo – šef crnogorske države i poglavar crnogorske crkve, daje novu pušku Vuku Mandušiću – velikom hrvatskom junaku da nastavi borbu za slobodu Crne Gore. To je bila poruka i zaviještanje vladike Danila svim budućim generacijama kakav treba da bude odnos Crne Gore i Hrvatske.

Zaintrigiran zgodom sa slomljenim džeferdarom, hrvatski ban Josip Jelačić poslao je na poklon vladiki Crne Gore Petru Petroviću Njegošu vrlo vrijedan džeferdar optočen srebrom i ukrašen filigranskim ukrasima da ojača simbole bratstva između hrvatskog i crnogorskog naroda.

Stoljećima su Hrvati iz Boke, koja tada nije bila u sastavu Crne Gore, Dubrovčani i Dalmatinci davali neprocjenjiv doprinos razvoju i učvršćenju nezavisne i slobodne države Crne Gore. Intelektualci iz Dubrovnika kao što su Dr Baltazar Bogišić, braća Voinovići, Vlaho Bukovac i mnogi drugi dali su neizbrisivi pečat razvoju crnogorskog prava i kulture. Izrazito veliki razvoj crnogorskog pomorstva između dva svjetska rata, posebno poslije drugog svjetskog rata bio je ostvaren zahvaljujući pomoći, iskustvu i suradnji sa dubrovačkim i hrvatskim pomorstvom. Šest prekooceanskih brodova poklonila je Hrvatska Crnoj Gori kako bi osnovala i počelo sa radom pomorsko poduzeće Jugooceanija. Primorski turizam u Crnoj Gori razvijao se zahvaljujući suradnji sa dubrovačkim turizmom.

Sve to i puno više od toga bilo je razlog da se admiral Barović odluči na postupak koji je učinio.

Što bi rekao admiral Barović da je bio živ na događaje kada su Crnogorci u jesen 1991 godine napali grad Dubrovnik i njegovo zaleđe? U Dubrovniku i njegovoj okolici nije bilo srpske manjine koja bi se osjećala ugroženom, nije bilo ni hrvatske vojske, niti njezinih instalacija od kojih bi im prijetila opasnost. Grad Dubrovnik od njegovog osnutka nije napala niti jedna vojska, osim Napoleonove koja je ušla u nebranjeni grad. Prve hice i granate na Dubrovnik u njegovoj povijesti ispalili su crnogorci generala Strugara 1991. godine (isto Crnogorac) povedeni pljačkom i otimanjem tuđe imovine. Nakon povlačenja snaga flote JRM-a iz Hrvatske u Crnu Goru koncem svibnja 1992. godine iz njezinih mirnodopskih luka baziranja, oteto je i odvezeno preko 80% brodova te flote. Ti su brodovi tamo i ostali bez ikakve primisli da se vrate ili razmjene, iako Crna Gora nikada u svojoj povijesti nije napravila niti kupila ijedan ratni brod.

Posmrtni ostaci admirala Barovića preneseni su s Visa i pokopan je na groblju u Herceg Novom. Neka mu je laka zemlja i počivao u miru!

Mrki Vuče podigni brkove,
Da ti viđu toke na prsima,
Da prebrojim zrna od pušakah,
Koje no ti toke izlomiše.
Mrtvu glavu ne diže iz groba,
Ni prekova bistra đeferdara,
Zdravo tvoja na ramenu glava,
Ti ćes drugu pusku nabaviti,
A u ruke Mandušića Vuka,
Svaka puška, bit će ubojita.


 

Autor članka: Stjepan Bernadić

Pratite nas na Facebook-u:

Premijera hrvatskog minitorpeda

minitorpedo-mU predvečerje 15. studenoga 1991., kada je HRM vodila boj sa snagama bivše JRM, valja se spomenuti nekih detalja koji obično izmiču sjećanju i padaju neopravdano u zaborav...

Viribus Unitisviribus unitis-m

Slučaj bojnog broda 'Viribus Unitis'. Kukavički potopljen u osvijetljenoj luci, nakon proglašenja primirja - prvi brod u moderno doba na kojem se vijorila hrvatska zastava ...

Miniranje mora ispred ratne luke Lora 25. rujna 1991. godine

rtop-mRazmišljanja o blokadi ratne luke Lora sežu od početka 1991. godine kada su oblaci rata, tako se bar činilo, bili još daleko, ali se slutio. Lora je s flotom koja je u njoj bazirala bila najveća prijetnja ne samo gradu Splitu, već i cijeloj Dalmaciji.

Poginuli pripadnici HRM-a

spomenik-mPopis poginulih članova HRM-a daje abecedni prikaz poginulih boraca Hrvatske Ratne Mornarice koji su dali ono najvrijednije u borbi s neprijateljem - vlastiti život.

Search UDHRM