Menu

Tekst: Zvonimir Freivogel., „Tragedija u Krfskom kanalu“, Vojna povijest, Magazin za vojnu povijest, lipanj 2013. broj 27. str 28-33.

Mine su jedno od najučinkovitijih i najpodmuklijih bojevnih sredstava jer djeluju dugo i poslije završetka ratnih operacija, što je nažalost poznato i hrvatskom pučanstvu. Na Jadranu su položene brojne morske mine, u Drugome svjetskom ratu čak 3.000, a podjednako su uništavalebrodove svih zaraćenih strana. Čišćenje mina trajalo je od 1945. do 1953., ali su neke odnosile žrtve i na već navodno sigurnim mjestima. Tako je u svibnju 1945. u Bakarskom zaljevu od mine stradao putnički parobrod „Ljubljana“, a 1947. kod Glavotoka na Krku i parobrod „Srbin“.

kontaktna mina otok krf emc

Još je podmuklije polagati mine u tek očišćenim područjima, što je dopušteno u ratu, ali u najmanju ruku neodgovorno u mirnodopskom razdoblju. Tipičan su primjer zbivanja između Krfa i albanske obale čak 17 mjeseci poslije završetka rata u Europi. Glavni sudionici bili su Velika Britanija, koja je podržavala načelo slobodnog mora i otvorenih plovnih putova, i komunistička Albanija (Shqiperia), koja se načelno protivila svim zapadnim „izumima“ i idejama. Tek se poslije otkrilo kako je u „Krfski incident“ bila umiješana i „nova Jugoslavija“, odnosno brodovi Jugoslavenske ratne mornarice (JRM).

Albanija je proglašena samostalnom 1912. poslije oslobađanja od osmanske vlasti, a njeno stvaranje podupirale su Italija i Austrougarska kako bi Srbiji spriječile izlazak na Jadran, što je bilo jedno od njihovih rijetkih zajedničkih djelovanja. Tijekom dva tisućljeća Albaniju su - rascjepkanu na mala plemenska područja - osvajali i više-manje uspješno držali Rimljani, Goti, Srbi, Bugari, Grci, Normani, ponovno Srbi i konačno Turci, a poslije 1912. bila je u dva navrata talijanski protektorat. Tek je 1944. ponovno postala samostalna, od 1945. u sastavu „komunističkog bloka“ pod diktaturom Envera Hoxhe kao predsjednika, sekretara Komunističke partije, ministra obrane, vanjskih poslova i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. „Demokratski izbori“ u prosincu 1945., kada je vladajuća Komunistička partija na tipičan komunistički način dobila čak 93 posto glasova, a politički protivnici uskoro likvidirani, „cementirali“ su njegovu vlast. Enver Hoxha oslanjao se od 1944. do 1948. i na „velikog susjeda“, sada već bivšu FNR Jugoslaviju, koja je od 1946. - djelujući i u vlastitu korist i proširujući utjecaj – slala u Albaniju žito, vojne, političke i privredne savjetnike, a u Albanijije „srpsko-hrvatski“ jezik čak bio obvezatni školski predmet. Josip Broz Tito pomagao je i komunistički pokret otpora u Grčkoj, gdje su komunisti poslije njemačkog poraza pokrenuli građanski rat protiv rojalističkog pokreta otpora. Tito je vodio pregovore i s bugarskim komunističkim vođom Georgijem Dimitrovom o stvaranju „Balkanske federacije“, koja je trebala uključivati Albaniju kao jednu od jugoslavenskih republika i di-jelove Grčke, gdje je Velika Britanija pomagala rojaliste. Sovjetski Savez također je imao velike planove izlaska na more preko Jugoslavije, čiju je ratnu mornaricu trebalo povećati u najvećoj mogućoj mjeri, i za JRM je prema tadašnjem velikom flotnom programu (FP max) trebalo sagraditi četiri krstarice, 20 razarača, 140 podmornica (!), 16 ophodnih brodova, 100 minolovaca, 100 ophodnih i 200 torpednih brodica. Ti su megalomanski planovi nestali u ladicama poslije 1948. i „Rezolucije Informbiroa“, kada se Tito zavadio s Josipom V Staljinom i odlučio voditi Jugoslaviju „svojim putom“. Albanija se oslanjala na Sovjetski Savez do 1968. kada je prešla u „kineski tabor“, a albanski „posebni put“ trajao je čak do 1991. godine. U tom okružju „spuštanja željezne zavjese“ dolazi do prvih sukobaAl- banije s grčkim susjedima i britanskom Kraljevskom ratnom mornaricom („Royal Navy“). Velika Britanija nije priznala albanske izbore ni novu vladu, dok je albansko vrhovništvo (= Enver Hox- ha) optuživalo Grčku za agresiju, jer nije bilo riješeno pitanje granica. Jedno od kriznih područja bila je obala preko puta Krfa (Kerkyra), grčkog otoka odvojenog od albanskog i grčkog kopna Krfskim kanalom. Otok Krf ima oblik klina sa širokom glavom na sjeveru, jugoistočni dio je duži i uži, a vrh „klina“ okrenut prema kopnu. Sjeverni Krfski tjesnac širok je oko jedne nautičke milje. Preko puta otoka je zaljev Saranda (Sarande) s istoimenim gradićem, južno od njega slano jezero Liqen-i-Butrin- tit, a još južnije današnj a albansko - grčka granica. Južni Kriški tjesnac širi je od sjevernog i odvaja otok od grčkog kopna. Na istočnoj obali otoka leži grad Kerkyra s velikim zaštićenim sidrištem. Krf je do 1943. zajedno s drugim otocima u Jonskom moru držala Italija, a poslije talijanske kapitulacije os-vojili su ga Nijemci, koji su pojačali topovske bitnice, kako bi zaštitili sidrišta na Krfu i obali. Sjeverni i južni tjesnac također su zatvoreni minskim poljima i barikadama protiv brodova i podmornica. Krfski kanal međunarodni je plovni put kojim su prije rata smjeli prolaziti brodovi svih država. Međudržavna granica teče sredinom kanala, ali je poslijeratna albanska vlada tvrdila kako je kanal integralni dio albanskih obalnih voda i za svaki prolazak treba tražiti dozvolu njihovih vlasti. Velika Britanija kao „zaštitnik slobodnih mora“ to nije prihvaćala i odlučila je poslati ratne brodove kroz.Krfski tjesnac kao dokaz slobodne plovidbe. U ranom poslijeratnom razdoblju još nisu bile uklonjene sve mine, iako su bri-tanski minolovci kroz dva velika minska polja očistili prolaze širine jedne i dužine deset morskih milja. Sjeverni sigurni put približavao se albanskoj obali, jer pred Krfom u plitkom moru leži niz školjića i brodovi moraju ploviti bliže strmoj albanskoj obali kako se ne bi nasukali. Pri dolasku sa sjevera trebalo je u velikom luku obići Krf, ploviti prema istoku u smjeru Sarande i čak uploviti u istoimeni zaljev, a zatim naglo skrenuti prema jugu u sjeverni Krfski tjesnac. Ti su čimbenici i tvrdoglavost obiju strana znatno povećali rizik „sudara“ moćne „Royal Navy“ i od Zapada podcijenjene Albanije koja još nije raspolagala ratnim brodovima.

otok krf kanal

Prvi izgred uslijedio je 15. svibnja 1946. kada je postrojba od britanskih krstarica „Orion“ i „Superb“ pod zapovjedništvom kontraadmirala H. R. G. Kinahana krenula u posjet Krfu ploveći kroz Krfski kanal sa sjevera prema jugu. Kad su brodovi već skrenuli u kanal i udal-javali se od albanske obale, na njih je skrivena albanska bitnica otvorila paljbu. Prva granata kalibra oko 100 mm pala je oko 200 metara iza krme krstarice „Superb“, a ostalih 11 sve dalje i dalje iza brodova, na kojima je proglašena uzbuna i vladala nevjerica, jer se nije očekivao takav besmislen napad na bivše saveznike. Krstarice nisu uzvratile paljbu, nego su povećale brzinu i nesmetano stigle na Krf. Odmah je došlo do razmjene diplomatskih poruka: Britanci su tvrdili kako su njihovi brodovi plovili kroz međunarodni pomorski prolaz pod jasno raspoznatljivim zastavama, dok su ih Albanci optužili kako su uplovili Sara- ndski zaljev, povrijedili albanske obalne vode, ignorirali prvo upozorenje, a zastave podigli i okrenuli prema jugu tek poslije otvaranja paljbe. Ujedno su tvrdili kako Grci stalno nedopušteno ulaze u albanske obalne vode i kako će sljedeći „napad“ biti spriječen odgovarajućim mjerama. U poruci je spomenuto kako je paljba na krstarice otvorena zabunom, ali je znakovito je da zapovjednik bitnice nije kažnjen zbog „zabune“, nego je promaknut u viši čin. Britanska je javnost obaviještena o izgredu tek osam dana poslije, jer su laburistički političari iz vlade Clementa Attleeej a tada pregovarali s Albanijom kako bi uspostavili diplomatske odnose i „vratili je u tabor demokratskih država“, što im konačno nije uspjelo.

Britanski admiralitet javio je 1. kolovoza 1946. admiralu Sir Algernonu Willisu, zapovjedniku britanske Sredozemne flote, kako je albanska vlada upozorena s posljedicama sljedećeg gađanja britanskih brodova, koji tada trebaju uzvratiti paljbu. Svi su brodovi 10 kolovoza primili zapovijed da sljedeći puta plove kroz Krfski tjesnac s topovima zakočenim osnovnom položaju, ali su na svaki napad smjeli odgovoriti. Slijedeća poruka, poslana admiralu 21. rujna, bila je diplomatski nespretno sročena: „Britanska vlada razmišlja o uspostavi diplomatskih odnosa s Albanijom, pod uvjetom da su se Albanci naučili ponašati“. Taj brzojav nije bio namijenjen javnosti, ali je kasnije poslužio albanskoj strani kao dokaz o „imperijalističkim težnjama“ Velike Britanije, koja je svela Albaniju na ulogu neodgojena uličnjaka.

Admiral Willis odgovorio je admiralitetu kako će - u okviru pomorskih vježbi i prijateljskih posjeta lukama istočnog Sredozemlja - u jesen 1946. poslati s Malte na Krf admirala Kinahana s krstaricama „Mauritius" i „Leander“ i razaračima „Saumarez“ i ,,Volage“. Brodovi su poslije posjeta trebali proći kroz Krfski kanal prema sjeveru, iako bi povratak prema jugu do Argostolija na otoku Kefaloniji bio jednostavniji i bliži. Ta je plovidba trebala potvrditi britansko uvjerenje o slobodi pomorskih putova i ujedno otkriti „jesu li Albanci naučili lekciju“.

Britanski časnici i mornari osim admirala Kinahana i zapovjednika četiriju brodova - nisu znali kako im je namijenjena uloga „političkih pokusnih kunića“. Vladalo je izvrsno raspoloženje, a program vježbi s posjetom Krfu - gdje su brodovi stigli 17. listopada - predstavljao je vrhunac prvoga normalnoga mirnodopskog krstarenja poslije šest teških ratnih godina.

Na Krfu je 21. listopada proslavljena 141. godišnjica Nelsonove pobjede kod Trafalgara, značajan dan „Royal Navy“. Popodne 22. listopada dignuta su sidra i brodovi su u 13,30 sati krenuli prema sjeveru. Zapovjednici su prije isplovljenja otvorili zapečaćene omotnice sa zapovijedi XCU („Exercise Corfu“: vježba kod Krfa). Naređeno im je proći kroz sjeverni Krfski kanal u dometu albanskih obalnih bitnica, a u slučaju protivničkog topničkog napada uzvratiti paljbu. Britanska je postrojba plovila u koloni u dvije skupine: prvu je činila zastavna krstarica „Mauritius“ s razaračem „Saumarez“ u brazdi oko 500 metara iza nje, a dvije milje iza njih slijedile su krstarica „Leander“ i razarač „Volage“ u istom rasporedu. Posade su tek tada saznale cilj misije. Zapovjednici su ih preko razglasa obavijestili o zbivanjima u svibnju i o planiranom odgovoru na slijedeću albansku provokaciju (kako je posadi rekao zapovjednik „Leandera“, kapetan bojnog broda R. J. O. Otway-Ruthven: „... Ako budu gađali, odgovorit ćemo paljbom i nećemo prestati dok ne utišamo njihov posljednji top.“). Sve su posade poslane na borbena mjesta, a topovi su bili u osnovnom položaju, ali spremni za punjenje i paljbu. Na brodovima je vladalo mišljenje kako je napad na „Superb“ i „Orion“ bio slučajan ili je zapovjednik albanske bitnice bio pijan. Britanci su pratili put označen kao slobodan od mina, aktualiziran prema podacima „Medri“ („Mediterranean Routeing Instructions“) o postojećim i očišćenim minskim poljima, koje od 1945. do 1947. objavljivala međunarodna komisija za plovidbu izvještavanje {„International Routeing & Reporting Authority- ) i bili su na raspolaganju svim državama. I Britanska se postrojba nalazila u sjevernom Krfskom kanalu u sredini očišćena prolaza, kada je s razarača „Volage“ javljeno kako je Albanske obale ispaljen rafal iz strojnice. Na tu „provokaciju" nije odgovoreno, ali je možda bila riječ „posljednjem upozorenju“. U međuvremenu su 50 milja sjevernije s britanskog nosača zrakoplova „Ocean“ uzletjeli izvidnički zrakoplovi, kako bi u slučaju napada javljali brodovima točne položaje Albanskih bitnica, što bi kod uzvratne paljbe smanjilo „kolateralnu štetu“, odnosno civilne žrtve.

otok krf minsko polje

Prva dva broda prošla su u 14,25 sati kroz najuži dio tjesnaca, svi u malo odahnuli, a na „Mauritiusu“ je u 14,47 sati podignut zastavni signal za okret prema sjeverozapadu. Krstarica je u visini rta Denta okrenula u smjer 310,o, a razarač „Saumarez“ - pod zapovjedništvom k.b.b. W. H. Selbyja, zapovjednika razaračke flotile - ju je slijedio. Brodovi druge skupine također su bili spremni za okret prema otvorenom moru. Kada je „Saumarez“ u 14,53 sati već skrenuo u novi smjer, na lijevoj strani broda, u visini zapovjednog mosta naglo se podignuo ogroman stup vode praćen snažnom eksplozijom, koja je ujedno probila brodski trup od lijevog do desnog boka. Detonacija je odbacila u zrak i srušila na palubu ljude na zapovjednom mostu, ali su mornari u prostorijama ispod mosta prošli još gore: oni koji nisu poginuli od eksplozije, ugušili su se od dima ili su izgorjeli iza blokiranih nepropusnih vrata. Uništeno je deset metara trupa na desnoj strani i na cijeloj visini od kobilice do brodskog mosta, kroz oštećenu oplatu počela je prodirati morska voda i brod se nagnuo na desni bok. Sirena za uzbunu pogođena je krhotinama i zavijala je sve dok nije nestalo pare. Potpuno je uništena pramčana kot- lovnica, gdje je poginulo svih pet ložača, kao i tank za gorivo ispred nje. Eksplozija je probila i druge tankove za naftu, koja se zajedno s morskom vodom počela razlijevati po susjednim prostorijama. Posada krmene kotlovnice također je ranjena, ali ne ozbiljnije. Tlak u krmenom kotlu pao je kada se kotlovna voda pomiješala s naftom i morskom vodom, turbine su prestale raditi i brod se po-lako zaustavio. Zapovjednik Selby odmah je zapovjedio gašenje kotlova i počeo zvati pojedine odjeljke kako bi saznao opseg oštećenja. Bilo mu je jasno kako „Saumarez" nisu pogodile ni granate ni torpedo i jedina mogućnost bila je mina velike eksplozivne snage, opasnost na koju u očišćenom kanalu nitko nije mislio. Stoga britanski brodovi nisu ni poduzeli minske protumjere.

Na brodu je nestalo struje, upalile su se baterijske svjetiljke za nuždu , a požar nafte brzo se proširio prema prostorijama ispod mosta. U manjim brodskim prostorima bilo je puno teških ranjenika, jer su mornari odbačeni na stropove, stjenke ili strojeve, a pretrpjeli su i opekline. Mladi brodski liječnik i njegov bolničar imali su pune ruke posla, ali je većina ranjenika trebala hitno zbrinjavanje u pravoj bolnici, posebice oni s opsežnim i dubokim opekotinama.

Dok je „Saumarez“ gorio i tonuo pramcem, admiral Kinahan bio je u dvoumici kako pomoći oštećenom vođi flotile i ujedno izbjeći nove gubitke. Morska struja nosila je razarač sve bliže albanskoj obali, a pretpostavljalo se kako u moru leže i druge mine. Britanski brodovi nisu otvarali paljbu na obalne bitnice, jer se nije znalo jesu li mine položili Albanci, što u mirnodopskom razdoblju „ne bi učinila nijedna civilizirana nacija“. Ipak je bilo neobično kako je na obali sve mirno, nije bilo signala ni pitanja je li možda potrebna pomoć. Britanski admiral zapovjedio je razaraču „Volage" neka uzme „Saumarez“ u tegalj kako bi spriječio nasukavanje, a zatim ga je trebao odvući na Krf. Zapovjednik „Volagea“, kapetan fregate Reginald Paul stoga je unatoč opasnosti od mina krenuo brzinom 18 čvorova prema gorućem sudrugu. Krstarica „Leander“ trebala je oploviti otok i vratiti se s juga u krfsku luku kako bi pomogla oštećenom brodu i ranjenicima. „Volage“ je zbog požara nafte tek u drugom pokušaju uspio prebaciti tegleći konop na „Saumarez“, pritom je pramcem okrznuo krmu svog sudruga i sam pretrpio neznatna oštećenja, stoga je R. Paul poslao na pramac skupinu za popravak od jednog časnika i šest mornara. Tek se u 15,30 sati razaračima približila brodica s lučkim kapetanom iz Sarande, koji je došao pitati Engleze što rade u njegovu području odgovornosti. Niti su ga zanimale žrtve niti je ponudio pomoć, a jedan je albanski mornar čak usmjerio strojnicu na „Volage“. Lučkom kapetanu navodno je odgovoreno kako će biti obaviješten o zbivanjima, ali je stvarni i kratki odgovor glasio neka se izgubi dok može, a prema brodici je okrenut jedan od brodskih Oerlikona kalibra 20 milimetara. Albanci su se udaljili, „zaboravivši“ izvijestiti Britance kako u moru leže i druge mine.

U međuvremenu je admiral Kinahan obavijestio svoje zapovjedništvo o zbivanjima. Nosač „Ocean“ prizvao je zrakoplove i krenuo prema krfskoj luci, kamo je velikom brzinom poslan i razarač „Raider" iz njegove pratnje. Na nosaču se nalazila dobro opremljena bolnica sa specijalistima za liječenje opeklina, a imao je i uvježbane skupine za gašenje požara, koje su trebale pomoći „Saumarezu“ na kojem su radile još samo ručne crpke. Dio crpki prebačen je brodicama i s krstarice „Mauritius“, a prema Krfu je krenuo i admiral Willis sa zastavnom krstaricom „Liverpool“. Na „Saumarezu“ je opseg tragedije postupno bivao sve jasniji. Poginulo je 16 od 17 ljudi u brodskoj bojevnoj središnjici ispod mosta, neki od detonacije mine, a drugi su izgorjeli. Samo je jedan mornar preživio, jer ga je eksplozija izbacila iz središnjice i za njim zalupila vrata. Posmrtni ostaci osoblja pronađeni su tek sljedećeg dana, kada su skupine za spašavanje konačno uspjele otvoriti vrata.

„Völage“ nije mogao brzo tegliti sudruga, koji je zbog zaronjena pramca stalno skretao lijevo ili desno, što je povećavalo opasnost nailaska na još jednu minu. Na pramcu „Volagea“ skupina pod zapovjedništvom poručnika korvete H. G. Pricea dovršila je popravak oštećene oplate i jedan od šest mornara poslan je na krmu kad je u 16,15 sati odjeknula još jedna eksplozija. „Volage“ se propeo u zrak na stupu vode, a kad se vratio na ravnu kobilicu, vidjelo se kako je pramac potpuno nestao s morske površine. Razarač je od eksplozije druge mine „skraćen“ za desetak metara, od pramčane statve do topovskog postolja „A“. Oštećenja i broj žrtava ipak su bili manji nego na „Saumarezu“. Osim šest ljudi skupine za popravke koji su nestali bez traga, poginula su i dvojica uz sidreno vitlo na pramcu. Još su dvojica bila ranjena, od kojih je jedan nedopušteno ostao spavati u prostoru za posadu. Izjurio na palubu „odjeven“ samo u čarape i poslije ozdravljenja je kažnjen zabranom izlaska.

Na,,Volageu“ su strojevi i dalje radili, generatori proizvodili električnu energiju, a radile su i crpke za vodu. Ipak su turbine privremeno zaustavljene i morska struja sada je vukla oba broda prema obali. „Volage“ se nagnuo na lijevi bok zbog težine slomljena pramca koji je visio na ostatku trupa. Kako bi se spriječilo prevrtanje, u more je bačen dio „balasta“ s lijeve strane broda, poput streljiva pramčanih topova, dubinskih bombi i dizalice za motornu brodicu. Voda i nafta prebačeni su crpkama s lijeve na desnu stranu trupa. Ispaljena su i dva torpeda iz krmenih cijevi, ali je strojarski časnik zamolio neka prestanu olakšavati krmu, jer je pramčani dio broda tonuo sve dublje. Odjednom se slomljeni pramac odvojio od trupa i nestao u dubini, a brod se izravnao. Svekoliko naoružanje osim pramčanog topa bilo je uporabivo, strojevi su radili i spašavanje je nastavljeno. Sa „skraćenog“ pramca prebačena je čelična užad na „Saumarez“ „Volage“ je u 17 sati zaplovio krmom, tegleći preko krme i vođu flotile. U 17,17 sati razarači su stigli do sredine očišćena kanala u visini rta Denta. „Volage“ je bio na sigurnom, ali je na „Saumarezu“ još bjesnio požar. Tegleći su konopi produženi, a u 19 sati s „Volagea“ su prebačeni električni kablovi na „Saumarez“, gdje su upaljena svjetla, pripremljen čaj i juha za preživjele i ranjenike, a moglo se rabiti i električne crpke za gašenje požara. U 20,30 sati primijećena su svjetla razarača „Raider“ koji se priključio gašenju. U 21 sat vidjela su se svjetla niza brodica koje su stizale u pomoć iz krfske luke, kamo je nosač „Ocean“ već doplovio, dok je bolnički brod „Maine“ stigao sljedećeg dana. Ranjenici su pred krfskom lukom prebačeni na nosač, britanskim liječnicima je pomagao i jedan grčki liječnik s Krfa sa šest pomoćnika, dok su vatrogasci s „Oceana“ poslani na „Saumarez“. Njihov zapovjednik naredio je gašenje požara u prednjoj kotlovnici pjenom, zabranio punjenje vodom već preplavljenih prostorija i raspleo „Gordijski čvor“ brojnih cijevi za gašenje, za koje se više nije znalo odakle ni kamo vode. Krstarica „Leander“ stigla je na Krf oko dva sata ujutro 23. listopada. Požar je bio pod nadzorom oko tri ujutro, iako su neke vatre ugašene tek tijekom dana. Dva su razarača vezana za krmu usidrena „Leandera“, admirali Willis i Kinahan posjetili su oštećene brodovi a njihovi su zapovjednici napisa prve izvještaje. Istoga dana najteže je ranjenike preuzeo bolnički brod „Maine“, a drugi su prebačeni na kopno.

Na razaraču „Saumarez“ poginul su četiri pomorca, 25 ih je nestalo u eksploziji i požaru, a još sedam umrlo je od posljedica ranjavanja. Na razaraču „Volage“ poginuli su jedan časnik, jedan dočasnik pet mornara, a jedan je dočasnik umro od rana. Broj ranjenika bio je puno veći, ukupno 44, od čega tri na „Volageu“ i 41 na na „Saumarezu“.

„Volage“ je već 28. listopada krenuo na Maltu, ploveći „natraške vlastitim pogonom i uz pomoć minolovca „Clinton“ i flotnog tegljača „St. Day“, a razaračem je zapovijedao k.b.b. A. W. Clarke, jer je k.fr Paul bio bolestan. Brodovi su se vratili zbog lošeg vremena i opet isplovili 29. listopada, a na „Volageu' su razapete i tende kao pomoćni jedra za stabiliziranje broda koji je stigao na Maltu 1. studenoga. Na Krfu su u međuvremenu stručnjaci s radioničkog broda „Ranpura“ utvrdili kako se popravak „Saumareza“ ne isplati. Skinuti su topovi i dio opreme, a zatim je na pučini ispred krfske luke eksplozivom „odrezan“ i dio pramca dužine 29 metara. „Saumarez“ je 17. studenoga u teglju remorkera „St. Day“ poslan na Maltu, gdje je stigao 21. studenoga, a 1950. je odvučen u Veliku Britaniju i prodan u rezalište. Dio opreme uporabljen je za popravak „Volagea“, koji je dobio novi pramac i služio do 1972., u posljednjem razdoblju kao brza protupodmornička fregata.
Britanska javnost nije bila jako uznemirena; tragediju kod Krfa iz političkih se razloga ponovno nastojalo zataškati, jer je 23. listopada u New Yorku otvoreno novo sjedište Ujedinjenih naroda, institucije koja je trebala jamčiti svjetski mir, stoga se htjelo izbjegavati „ratne teme“. Iz Londona je ipak odmah zapovjeđena istraga. Bilo je čudno kako iz Tirane nije stizala ni riječ objašnjenja ni isprike, ali nije bilo ni verbalnih napada. Enver Hoxha mogao se obratiti međunarodnom odboru za plovidbu Sredozemljem i tražiti neka se očiste mine pred njegovom obalom i ustanovi tko ih je položio ili, pak, zatražiti pomoć Ujedinjenih naroda kako bi se otkrilo i optužilo odgovorne. Kako to nije učinjeno, s Malte su poslani britanski minolovci kako bi umjesto Albanaca obavili čišćenje i ustanovili porijeklo mina. Enver Hoxha poslao je ipak 30. listopada 1946. osobnu poruku tadašnjem generalnom tajniku UN-a Trygvie Lie, prosvjedujući protiv „nedopuštena prodora britanskih ratnih brodova u albanske vode“. Tu je vijest „na velika zvona “ stavila jugoslavenska novinska agencija „Tanjug“, a u prosvjedu se spominjao provokativni ulazak britanskih razarača u albanske vode i nadlijetanje britanskih zrakoplova, kao i slučaj iz svibnja 1946., kada su dvije britanske krstarice „nedopušteno ušle u albansko teritorijalno more“. Pri tome je „zaboravljeno“ spomenuti kako je na prvu skupinu britanskih brodova otvorena paljba, a dva iz druge su naišli na mine.

otok krf volage na doku

U svjetskoj se literaturi zbivanja kod Krfa rijetko spominju, najčešće u kontekstu „politike topovnjača“, i to kao tri izgreda kod Krfa: albansko gađanje britanskih krstarica u albanskim vodama, nailazak dvaju britanskih razarača na mine i operacija čišćenja mina u albanskim vodama kao „britanska agresija“ koju Albanija nije dopustila (ali je nije mogla ni spriječiti), Riječ je o operaciji „Retail“ izvedenoj 12. i 13. studenoga 1946., kada 5. flotila britanskih minolovaca pod nadzorom francuskog člana odbora „Medzon“ i pod zaštitom britanske flote označila i pregledala područje ispred Sarande. Flotilu su činili britanski minolovci „Welfare“ (pod zapovjedništvom zapovjednika postrojbe, kapetana fregate Q. R Whitforda), „Skipjack“, „Seabear“, „Truelove“ i „Sylvia“, zajedno s nekoliko manjih minolovaca za plitke vode. Spominju se i minolovci Antares“, „Clinton“, „Octavia“ „Stormcloud“, svi klase „Algerine“. Albanska strana uopće nije reagirala, iako su skriveni vojnici i posade bitnica kod eksplozije pojedinih mina ipak izvirivali iz zaklona i rovova. U prvom je prolazu uništena jedna mina, a druga je isplivala na površinu. Rezultat drugog prolaska bilo je osam mina otkinutih s njihovih lanaca, u trećem je uništeno dvanaest, možda ih je bilo još, ali one više nisu ugrožavale plovni put i operaracija je okončana. Od ukupno 22 mine na „sigurnom putu“, 20 ih je uništeno, a dvije su deaktivirane i pregledane. Otkrilo se kako su položene nedavno, najviše dva mjeseca prije vađenja. Crna boja na tijelima mina bila je još svježa, kao i crvena na olovnim rogovima, a sidreni lanci i konopi bili su podmazani strojnom mašću. Nije bilo tragova korozije, kao ni školjaka ni obraslina. Način postavljanja mina kao troredne zapreke trebao je spriječiti prolazak kroz „sigurni hodnik“. Mine sigurno nije bilo moguće „slučajno“ položiti pred albanskom obalom, posebice bez dozvole albanskih vlasti.

Velika Britanija stoga je optužila Albaniju za namjerno polaganje mina unutar međunarodnoga plovnog puta i zatražila odštetu za materijalne i ljudske gubitke. Sukob se pretvorio u političko „natezanje“ između Istoka i Zapada, trajao je šest godina i nije imao značajnih posljedica, osim što je dodatno pogoršao odnose dvaju blokova u nastanku. Prvi korak bio je britanski ultimatum Albaniji predan sredinom studenoga l946., u kojem se tražilo neka u roku dva tjedna prizna svoju krivnju, ispriča se i plati odštetu, jer će slučaj inače biti predan Vijeću sigurnosti UN- a. Albanija je odgovorila s dva dana zakašnjenja i odbila optužbe, tvrdeći kako su mine položili sami Britanci. Albanija tada još nije bila član UN-a, ali ju je u New Yorku zastupao albanski veleposlanik u Beogradu, Hysni Kapo, jedan od bliskih suradnika Envera Hoxhe. On je tijekom sjednice UN-a održao dugačak govor o svim nepravdama nanesenima njegovoj domovini (od Rimljana preko Turaka do Talijana i Nijemaca), a spomenuo je kako je za nesreću kriva Velika Britanija, čiji su brodovi plovili kanalom zatvorenim za promet, a vrhunac agresije predstavljalo je ilegalno čišćenje mina u albanskim vodama. Njegovoj logici pridružio se i tadašnji sovjetski veleposlanik kod UN-a Andrej Gromiko, koji je prikazao zbivanja kao zavjeru protiv Albanije, koja nije bila članica odbora „Medzon“. Albanski predstavnik sljedećih je dana izjavio kako mine možda potječu iz minskih polja koja su Britanci neučinkovito očistili, a možda i sami položili 12/13. studenoga 1946. godine! Kako bi te mine mogle oštetiti brodove tri tjedna prije svog polaganja, još nije objašnjeno i spada u kategoriju SF-a i vremenskih putovanja. Vijeće sigurnosti glasalo je 25. ožujka 1947.: sedam članova (SAD, Australija, Belgija, Brazil, Kina, Kolumbija i Francuska) bilo je za Veliku Britaniju i protiv Albanije, dva za Albaniju (SSSR i Poljska), a jedan se član suzdržao od glasanja (Sirija). Ipak se zbog sovjetskog veta Albaniju nije moglo natjerati na ispriku i plaćanje odštete. Slučaj je zato 9. travnja 1947. predan Međunarodnom sudu u Haagu. Sudski proces trajao je još dvije godine i konačno predstavljao „moralnu pobjedu“ za Veliku Britaniju, dok su nastradali pomorci i njihove obitelji ostali praznih ruku.

Tijekom suđenja u Haagu ponovno je postavljeno jedno od najvažnijih pitanja: kako je Albanija, koja nije imala ratnih ni većih trgovačkih brodova, uopće mogla položiti minsko polje? Izvađene mine bile su njemačkog tipa EMC (,,Einheitsmine C“),koji su Britanci označavali kao tip ,,GY“ (njemačka mina tipa ,,Y“). Imale su oblik kugle promjera 1.120 mm i ukupne mase 1.150 kg, od čega 250 kg eksploziva. Riječ je o sidrenim kontaktnim minama, koje bi detonirale kada bi brod dodirnuo i slomio jedan od pet olovnih „rogova“ na gornjoj ili dva na donjoj polukugli. Sidreni sanduk uključivao je i sidreno uže, dok se izvana nalazio kolotur s užetom utega i s konopcem za mjerenje položajne dubine. Sustav je bio jednostavan za polaganje i siguran u djelovanju, a bila je riječ o najrazornijim minama Drugoga svjetskog rata. Britanci su znali kako u Albaniji i Grčkoj poslije rata nije bilo tih mina, ali su velike zalihe ostale u skladištima u Trstu (oko 1.800 komada) i Rijeci (oko 300 mina), koje su pale u ruke NOVJ-a. Albanci su pokušali optužiti i Grčku za polaganje mina pred Krfom, ali Grci nisu raspolagali tim minama, a svi su njihovi brodovi bili pod britanskim nadzorom. Tako je kao jedini mogući „kandidat“ ostala Jugoslavija, u to doba u političkom sukobu sa Zapadom, posebice zbog Trsta. Ujedno je JRM 1946. raspolagao minopolagačima. Prvotno nije bilo dokaza o nazočnosti jugoslavenskih brodova blizu Krfa, iako su izvađene mine bile označene bijelim kukastim križevima, na način kako je JRM označavao zaplijenjene njemačke mine.
Suđenje u Haagu otvoreno je tek 26. veljače 1948., a 9. studenoga saznalo se kako britanska strana raspolaže i novim „tajnim“ svjedokom. Bila je riječ o bjeguncu koji je u otvorenoj brodici uspio prijeći Jadran iz Šibenika u Bari, gdje se javio britanskom konzulu. Prebjeg je bio kapetan korvete Dragutin (Karlo ili Karel) Kovačić, koji je prije rata služio u jugoslavenskoj Kraljevskoj ratnoj mornarici, na dan 6. travnja 1941. u činu poručnika fregate. Poslije „Travanjskog rata“ bio je u taliijanskom zarobljeništvu i pobjegao je iz logora u Udinama u lipnju 1942., ali je uhvaćen i premješten u logor kod Padove. Poslije talijanske kapitulacije u rujnu 1943. opet je uspio pobjeći, prijeći Saveznicima i priključiti se Kraljevskoj ratnoj mornarici u izbjeglištvu, s uporištem na Malti. Poslije rata vratio se u Jugoslaviju, iako su komunisti u međuvremenu smaknuli njegovu suprugu pod optužbom da je radila za njemački Gestapo. Bio je u 1946. na službi u signalnoj postaji u Šibeniku, gdje je 16. listopada vidio kako u luku uplovljavaju dva „stara poznanika“, bivši kraljevski jugoslavenski minopolagači „Mljet“ i „Meljine“ klase „Marjan“, koji su mogli i čistiti mine. Kad se motornom brodicom vraćao s radnog mjesta u luku, primijetio je kako se na njih u uvali Panikovac ukrcavaju mine. Kovačić je prepoznao mine kao tip EMC, a vidio je i bijele „svastike“. Navodno je na svakom brodu bilo po 30-ak mina, a do večeri ih je ukrcano po 40, koliko su najviše mogli nositi. Ipak je poznato kako su u poslijeratnom razdoblju ti brodovi nosili najviše po 24 mine, a „četrdeset“ je vjerojatno bio ukupni broj ukrcanih mina. Kad se Kovačić sljedećeg jutra - 17. listopada - vraćao iz grada na signalnu postaju, minopolagača više nije bilo na vezu. Bilo mu je neobično što se brodovi unatoč potrebi čišćenja mina u vlastitim vodama spremaju negdje polagati mine, ali je na to zaboravio, dok četiri dana kasnije nije čuo vijesti BBC-a o stradanju britanskih razarača kod Krfa. Sljedećeg su dana dva minopolagača ponovno bila na vezu u uvali Panikovac, ali su im palube bile prazne. Kovačić je prije rata bio navigacijski časnik na minopolagačima klase „Marjan“ i zaključio je kako su u zadanom razdoblju mogli prijeći 350 nautičkih milja do Sarande brzinom oko šest čvorova, položiti mine i vratiti se natrag. Nikom nije ispričao svoje sumnje, ali je poslije deset mjeseci - slučajno pročitavši svoju „karakteristiku“ - saznao kako je „pao u nemilost“. Bio je ocijenjen kao nepouzdan zbog služenja u „bivšoj“ mornarici i zbog supruge koju su partizani smaknuli tijekom rata. Nije imao puno izbora i odlučio je prebjeći u Italiju i prijaviti se Britancima kao svjedok optužbe. U popisu časnika bivše Kraljevske mornarice, koji je tijekom 1970-ih sastavio Rene Podhorski, spominje se, pak, kako je Kovačić uspio pobjeći iz FNRJ u Italiju uz britansku pomoć i možda se s Britancima povezao još u Jugoslaviji. Pred sudom u Haagu zastupnik Albanije, francuski odvjetnik Pierre Cot pokušavao ga je zbuniti unakrsnim pitanjima, ali se Karel Kovačić nije dao smesti. Albanska strana htjela je uz jugoslavensku pomoć dokazati kako svjedok nije pouzdan, kako je „radio za okupatora“ i kako u sastavu JRM-a uopće ne postoje brodovi s imenima „Mljet“ i „Meljine“. Posljednja tvrdnja nije bila potpuno točna jer su ti brodovi postojali, tako su u međuvremenu nekoliko puta promijenili imena i nazive: „Marjan“, „Meljine“ i „Mljet“ su je 1945. dobili oznake od M-1 do M-3, zatim od M-201 do M -203, konačno od M-31 do M-33. Svjedok je ipak uvjerio sud kako je JRM mogao položiti mine kod Krfa, što je djelomice potvrdila i komisija poslana u Šibenik. Jugoslavija ipak nikada nije priznala kako su njeni brodovi bili umiješaniu ,,aferu kod Krfa“.

Velika Britanija na sudu je tražila od Albanije 875.000 funti odštete od čega 750.000 za uništeni „Saumarez“, 75.000 za popravak ra „Volage“ i 50.000 za mirovine ranjenika i obitelji poginulih pomoraca. Troškovi popravka ,,Volagea“ ipak su bili manji od predviđenih a mornarica je prodala razarač „Saumarez“ rezalištu za 4.000 funti i zatražena odšteta smanjena je na 844.000 funti.
Suđenje je završeno 9.travnja 1949.: Albanija je s 11:5 glasova proglašena odgovornom za polaganje mina i trebala je platiti odštetu, ali je Velika Britaniji izgubila s 14:2 u svezi s čišćenjem mina u albanskim vodama: operacija „Retail“ proglašena je kršenjem albanskog suvereniteta, isplata odštete-zlatom koje je Italija svojedobno posudila Albaniji, ali ga je tijekom rata zaplijenila Njemačka a poslije Saveznici – odgađana je nekoliko desetljeća, a konačno je obavljena poslije 1991. i konačnog pada „željezne zavjese“. Vrijednost spomenute svote u međuvremenu je zbog inflacije višestruko pala. Karlo Kovačić poslije suđenja živio je u Londonu i na Malti, ploveći na trgovačkim brodovima pod južnoameričkom zastavom, a dva stara minopolagača JRM-a otpisana su i izrezana 1962. i 1963. godine.

Zanimljivo je kako je JRM potkraj 1950-ih - u doba ponovnog približavanja Zapadu - nabavio od Velike Britanije dva broda nalik nesretnom „Saumarezu“ i „Volageu“, stare flotne razarače „Kempenfelt“ i „Wager" klase ,,W" koji su kao „Kotor“ i „Pula“ ostali i do sredine 1970-ih godina. Britanci očito nisu bili „zlopamtila“, ali se „kolo sreće“ nastavilo okretati: potkraj 20. stoljeća Albanija se vratila u krug demokratskih država, i Jugoslavija se ponovno raspala, a cijela britanska „Royal Navy" manja je od nekadašnje britanske Sredozemne flote.

Tekst: Zvonimir Freivogel., „Tragedija u Krfskom kanalu“, Vojna povijest, Magazin za vojnu povijest, lipanj 2013. broj 27. str 28-33.

Preuzeo:
Stjepan Bernadić

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

www.udhrm.com

Pratite nas na Facebook-u:

Premijera hrvatskog minitorpeda

minitorpedo-mU predvečerje 15. studenoga 1991., kada je HRM vodila boj sa snagama bivše JRM, valja se spomenuti nekih detalja koji obično izmiču sjećanju i padaju neopravdano u zaborav...

Viribus Unitisviribus unitis-m

Slučaj bojnog broda 'Viribus Unitis'. Kukavički potopljen u osvijetljenoj luci, nakon proglašenja primirja - prvi brod u moderno doba na kojem se vijorila hrvatska zastava ...

Miniranje mora ispred ratne luke Lora 25. rujna 1991. godine

rtop-mRazmišljanja o blokadi ratne luke Lora sežu od početka 1991. godine kada su oblaci rata, tako se bar činilo, bili još daleko, ali se slutio. Lora je s flotom koja je u njoj bazirala bila najveća prijetnja ne samo gradu Splitu, već i cijeloj Dalmaciji.

Poginuli pripadnici HRM-a

spomenik-mPopis poginulih članova HRM-a daje abecedni prikaz poginulih boraca Hrvatske Ratne Mornarice koji su dali ono najvrijednije u borbi s neprijateljem - vlastiti život.

Search UDHRM