Menu

Uvod

1. listopada 1991. godine, grad Dubrovnik koji se nalazio na krajnjem jugoistoku zemlje, u bliskoj granici sa Crnom Gorom postao je meta brutalnog napada snaga JNA i crnogorskih rezervista. Pod motom da je ugrožena Crna Gora, isti su opkolili Dubrovnik sa svih strana i počeli napade na grad, ne bi li zauzeli ovaj drevni grad čija povijest ne poznaje nikakve osvajače. Grad je uskoro blokiran s kopna, mora i zraka, a 4. listopada neprijatelj je okupirao luku Slano, čime je blokada postala potpuna. U Dubrovniku je u tim danima bez struje, vode, hrane i lijekova bilo oko 50.000 stanovnika, računajući izbjeglice iz okupiranih dijelova dubrovačke općine.

S kopna je napadala Jugosoldateska, koja je postavila topove na svim vidljivijim uzvisinama poviše grada, a ispred luke su pomorsku blokadu provodili brodovi JRM-a iz sastava 9. VPS-a Boka uz pomoć raketnih topovnjača iz sastava flote JRM-a. Grad je bio u potpunom okruženju, a neprijatelj je uz sve to nastojao onemogućiti prijam radio i TV signala, kako bi blokada bila potpuna.

Tijekom listopada 1991. godine, Fond za spas Dubrovnika Sveti Vlaho, Društvo hrvatskih književnika i Matica Hrvatska u Zagrebu, pokreću inicijativu probijanja pomorske blokade i dostave neophodne humanitarne pomoći iscrpljenim stanovnicima i izbjeglicama u Dubrovniku. Akcija je nazvana 'Konvoj Libertas'. Zamisao akcije je bila okupljanje što većeg broja plovila i manjih brodova koji bi predvođeni velikim trajektom „Slavijom I“ probili pomorsku blokadu i uplovili u dubrovačku luku Gruž.
27.listopada, u TV dnevniku HTV-a pojavio se Nedjeljko Fabrio, predsjednik Hrvatskog društva književnika. Vidno uzbuđen, pročitao je slijedeći Proglas:
»Akademici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čelnici Matice hrvatske i svih znanstvenih i umjetničkih društava, oci duhovnici svih vjeroispovijesti, posebice kršćanskih, muslimanske i židovske, sveučilišni profesori i suradnici najviših znanstvenih institucija, vodeći liječnici, odvjetnici i povjesničari, prvaci hrvatskog glumišta, ugledni hrvatski književnici, vodeći operni i filmski umjetnici, skladatelji i filozofi, prijatelji Dubrovnika! Obraćam vam se kao ratni predsjednik Društva hrvatskih književnika i kao član Odbora za povratak Dubrovčana u Dubrovnik; obraćam vam se sa zamolbom Odbora da se u ovom prijelomnom, presudnom i tragičnom trenutku dubrovačke i hrvatske povijesti odazovete našem pozivu i priključite pomorskom konvoju koji kreće u Dubrovnik.
Punih osam stotina godina Srbija priželjkuje Dubrovnik, sve je dosadašnje imperijalne i lopovske ratove što ih je vodila za Dubrovnik izgubila, a sada se nalazi na 2 kilometra udaljenosti od Grada, ultimativno traži skidanje hrvatskih državnih barjaka koje, posprdno, naziva stranačkim zastavama. Armijsko-četnička okupacijska soldačija traži predaju Grada.
Uglednici hrvatske kulture, znanosti i umjetnosti, sudbina hrvatskog Dubrovnika sada još jedino ovisi o našoj hrabrosti i odlučnosti da se, stoički i nenaoružani, morskim putem vratimo u sveti grad hrvatske i europske misli i srca.
Na tom neizvjesnom putu utječemo se zagovoru svetog Vlaha.«

Iz Zagreba je uskoro krenula ekipa Zagrepčana, Dubrovčana i ostalih prijatlja Dubrovnika u četiri autobusa, koje je na raspolaganje stavio Mladen Vedriš, predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine grada Zagreba. Iz Zagreba se krenulo u 13 sati28. listopada, a bilo je 141 putnik, koji su se uputili u Rijeku. Rijeka je tih dana postala organizacijski i logistički centar za prikupljanje pomoći koja će konvojem biti dostavljena građanima Dubrovnika.
Od djelatnika iz vlade, nazočili su ministar uprave i pravosuđa Bosiljko Mišetić, te četiri zastupnika u Hrvatskom saboru. Kasnije će se pridružiti i mnogi drugi.
Putnici u autobusima nisu imali ugodno putovanje. Na granici Slovenije i Hrvatske, koju su u to vrijeme činili dva kontejnera, po jedan sa svake strane, i nekoliko milicajaca, izbio je problem oko naplate cestarine. Suma koju su tražili slovenski carinici nije bila mala, pa iako je hrvatska strana insistirala da se radi o humanitarnom konvoju, nije bilo popusta. Ovo natezanje trajalo je dva sata.

U luci Rijeka ukrcali su se na brod „Slavija I“, koji će ljudima iz konvoja biti sklonište i dom u narednih sedam dana.

Ima jedna interesantna zgoda oko dočeka autobusa u Rijeci. Na rivi se okupila masa svijeta, a onda se pronio glas da konvoj iz Zagreba kreće tek u 16 sati, te se dolazak očekuje iza 22 sata. Dosta svijeta kada je čulo tu vijest, koja je bila daleko od istine, se razišla. Kasnije su shvatili da je peta kolona bila ta koja je plasirala tu dezinformaciju, jer se nije mogao naći izvor te informacije. Bez obzira na to, ljudi koji su ostali prisustvovali su improviziranom mitingu, koji je organiziran na brzu ruku, ali je bio iznimno efektan i nabijen nacionalnim nabojem.

Zapovjednik broda „Slavija I“ bio je Damir Jovičević, inače crnogorac po nacionalnosti.

Prva luka u koju je pristala „Slavija I“ bio je Zadar.

Brod je stigao još po mraku, a u gradu je vladala posvemašnja tama i opći mir. Ni sjene od nekadašnjeg Zadra kojeg su putnici pamtili po glazbi koja se razlijegala iz nekoliko lokala po cijeloj luci, koja bi bila osvjetljena kao da je bio dan. Nakon ukrcavanja Zadrana, putnika za Dubrovnik, brod je u pratnji ostalih pratećih brodica krenuo prema Splitu.

U trajektnoj luci Split

U narednoj luci Splitu, brod se zadržao neko vrijeme. Na putovanju se priključio izvjestan broj brodica, pa je konvoj već imao povelik broj plovila.

Delegacija s broda, članovi kriznog stožera, iskoristila je priliku i uputila se kod zapovjednika HRM-a admirala Svete Letice. Admiral nije skrivao zabrinutost ishodom putovanja u Dubrovnik i namjera protivničke strane. Admiral Letica je dao do znanja da su radio amateri presreli poruku u kojoj je stajalo:

„Dana 29. oktobra iz Splita za Dubrovnik isplovljava brod radi pomoći građanima Dubrovnika. Na brodu se nalaze veće količine skrivenog naoružanja i dobrovoljci s falsifikovanim ispravama. Podatke o isplovlajvanju broda i vrijeme isplovljavanja dostavit ćemo čim saznamo. Izvršite detaljan pregled putnika i broda.“

Admiral ih je savjetovao da se obrate za pomoć i zaštitu skupini promatrača Europske zajednice u Splitu, i poželio svima puno sreće u tom do kraja neizvjesnom pothvatu.
Ministar Davorin Rudolf, koji je bio jedan od inicijatora konvoja poslao je na brod faks u kojem je stajalo: “Vraćajte se, potopit će vas“, a kasnije nadomak Dubrovniku, predsjednik općine Petar Poljanić javio je: „Vratite se, prema vama je krenula podmornica da vas potopi bez ikakva upozorenja.!“

Pripadnici konvoja su nastavili putovanje usprkos svim upozorenjima, riješeni da ne svraćaju na pregled u Zeleniku.

U Splitu se popunio broj sudionika konvoja, tako da su na brodu bili zauzeti svi prostori, a ne samo kabine. Ispraćaj konvoja iz Splita bio je veličanstven. U trajektnoj luci, na ogromnom prostoru natiskalo se svijeta da ni igla nije mogla stati, a ljudi su stajali na obalama i gatovima sve do iza Lučke kapetanije. Stigao je i puhački orkestar ratne mornarice, pjevale su klape, a na brodu je organiziran miting, na kojemu su se izmjenjivali govornici, glumci, pjevači, koji su vatrenom retorikom, uz burno odobravanje publike izgovarali riječi o neovisnosti, slobodi i Dubrovniku.

U međuvremenu pao je mrak, ali se ispraćaj nastavio u srdačnoj i svečanoj atmosferi. Svjetla u luci su bila pogašena. U Splitu su u to vrijeme vladale redukcije električne energije, a i radi samog maskiranja grada, veći dio grada zajedno s lukom bio je zamračen. Luku su osvjetljavala uglavnom svjetla sa broda „Slavija I“.

U jednom trenutku gomila oko broda se uskomešala i brodu je pristupila grupa ljudi, u kojoj su se uskoro prepoznali: predsjednik predsjedništva SFRJ Stipe Mesić, predsjednik hrvatske vlade Franjo Gregurić, potpredsjednik Vlade Milan Ramljak, predsjednik sabora Stjepan Sulimanac, ministar vanjskih poslova Zvonimir Šeparović, te Neven Jurica i Damir Mejovšek.

Kada su prepoznati i predstavljeni publici, ista ih je dočekala ovacijama.

Dolaskom predsjednika Mesića situacija je postala bizarna. On je kao predsjednik Predsjedništva SFRJ bio vrhovni zapovjednik oružanih snaga i nadređeni predsjedniku vlade SFRJ. A sada se ukrcao na brod kako bi protestirao protiv te „svoje“ oružane sile i vladinih odluka. Na kraju krajeva i protiv same SFRJ. Situacija je bila naprosto nevjerojatna.

Dr Mate Granić obavijestio je na vrijeme saveznog sekretara za narodnu obranu generala Veljka Kadijevića o dolasku i boravku visoke delegacije na brodu. U obavijesti je stajalo:

»Obavještavam Vas da će se konvoju 'Za povratak Dubrovčana u Dubrovnik' danas u Splitu pridružiti Stipe Mesić, predsjednik saveznog Predsjedništva, dr. Franjo Gregurić, predsjednik vlade Republike Hrvatske i dr. Milan Ramljak, potpredsjednik vlade Republike Hrvatske, radi posjeta Dubrovniku i široj okolici i razgovora s legalnim organima vlasti Dubrovnika.

Očekujemo od Vas da u skladu s Vašim ovlaštenjima i 'Deklaracijom EZ i njenih članova u Dubrovniku' omogućite nesmetan prolaz konvoja, povratak kućama prisilno iseljenih Dubrovčana, dostavu humanitarne pomoći i posjet visokih republičkih i stranih dužnosnika, istaknutih ličnosti javnog života i velikog broja građana spremnih da Dubrovniku i njegovoj okolici pomognu u vraćanju na normalno stanje.

U tom smislu posebno naglašavamo hitnost prekida opsade Dubrovnika i pridržavanje naređenja o prekidu vatre koje je izdalo osam članova saveznog Predsjedništva 18. listopada 1991. u skladu s 'Deklaracijom EZ' i njenih članica o Dubrovniku«.

Obavijest je dostavljena i predsjedniku Mirovne konferencije o Jugoslaviji lordu Carringtonu, predsjedavajućem Ministarskog vijeća EZ Hansu van den Broeku, šefu promatračke misije EZ ambasadoru D.J. van den Houtenu i opunomoćeniku JNA generalu Andriji Rašeti.

Iz Splita prema Korčuli

Polaskom iz Splita, kasnio je jer se u trajektnoj luci feštalo i mnoštvo je pjesmom davalo podstrek ukrcanim ljudima u sastavu konvoja. Sam konvoj je narastao i sada je brojao oko 30 brodova i plovila različitih veličina. Kada su svi brodovi isplovili, bila je to impresivna slika: na širokom prostoru masa brodica, osvijetljenih paluba i prozora, a sa većine je odzvanjala pjesma. Na začelju konvoja plovio je najjači tegljač s ove strane Jadrana, Brodospasov „Borac“, koji se tu nalazio kako bi pružio pomoračku i svekoliku drugu pomoć bude li takva potrebna.

JNA nije mirovala. Na moru su djelovali sastavi ratnih brodova JRM-a koji su provodili blokadu pomorskih luka. Iako u to vrijeme pomorska blokada nije službeno oglašena, na moru su dežurali sastavi ratnih brodova grupirani u taktičke grupe (TG), koji su uvodili režim na moru u skladu s nahođenjem zapovjednika TG-a.

Prolaskom konvoja kroz Splitska vrata pojavili su se brodovi JRM-a iz sastava „TG – Kaštela“ na čelu sa VPBR-om „Split“. Kako bi se predstavio ne samo radijem već i vizualno s broda je ispaljeno nekoliko signalnih raketa koje su osvijetlile brodove u konvoju, ali i brodove iz TG-a. Uskoro je sa VPBR-a „Slaviji I“ upućen ultimativni signal da se zaustavi i naredi svim pratećim brodovima u konvoju da se vrate u splitsku luku.

Naredba je glatko odbijena s obrazloženjem da je to hrvatsko more i da nitko nema pravo hrvatskim brodovima braniti plovidbu vlastitim vodama. Konvoj je nastavio plovidbu bez zaustavljanja, mimoišavši se s brodovima JRM-a na najmanjoj udaljenosti. Na drugoj strani je vladala konsternacija. Naprosto nisu mogli vjerovati da trgovački i putnički brodovi, smiju odbiti izričitu zapovijed zapovjednika TG-a o zaustavljanju i vraćanju u luku isplovljenja. Situacija je za JRM bila delikatna, a prisutnost Stjepana Mesića je dovodilo do opće zbunjenosti posada ratnih brodova, a vjerojatno i nadređenih koji se nisu znali snaći u tako delikatnoj situaciji. Nisu smjeli upotrijebiti silu, jer je na brodu vrhovni zapovjednik oružanih snaga, a s druge strane brodovi krše jasno izraženu zapovijed.

Kako su brodovi iz konvoja bez ikakvog ustezanja, smanjivanja brzine ili zaustavljanja, mirno prošli u neposrednoj blizini ratnih brodova poslana je jasna poruka kako ljudi u konvoju misle ozbiljno i da se na svim brodovima neće pokolebati, kako isti misle ozbiljno, a odustajanje im nije ni na kraj pameti.

Konvoj je išao manjom brzinom koja je omogućavala sporijim brodovima da drže mjesto u stroju, tako da su se držali na okupu. Ljudi na brodovima, već su dosta bili budni i puni dojmova ubrzo su potražili mjesto u posteljama. Tako je većina njih propustila doček u Korčuli. Konvoj je stigao u Korčulu u 1 i 30. U Korčuli se pored svoje volje i nažalost mnogih, tjeran obvezama iskrcao Zvonimir Šeparović, ministar vanjskih poslova RH.

Dok su putnici na brodovima spavali, nisu spavali Korčulani. Nakupila ih se puna luka. Gotovo se cijela Korčula slila u luku pred brodove. Orila se pjesma, vijorile su se zastave. Korčulani su feštali. Okusili su pravu slast slobode. Prije mjesec dana isti su ljudi bili iznenađeni desantnom jugosoldateske na njihov otok. Ušli su nasilno u vojarnu Privala iz koje su odvezli sve podvodne mine, onesposobili ostalo naoružanje koje nisu mogli ponijeti, a za sobom su devastirali objekte. Sve su to radili pucajući iz strojnica, jer im je tako, čini se bilo najlakše. Treba li napominjati da tada Korčulani nisu imali od oružja gotovo ništa, a prve oružane postrojbe su tek bile u fazi ustrojavanja. Već u dan dolaska konvoja situacija je bila drugačija. I Korčulani su sada bili u stanju prekinuti blokadu koju bi im nametnula bilo JNA ili brodovi JRM-a. Za to JNA više nije imali snage, jer bi se u tom slučaju morala razvući na vrlo širokom prostoru i tada ne bi bila jaka i postala bi suviše ranjiva. Taj luksuz nisu sebi smjeli dopustiti. To su znali i jedni i drugi, pa su se tako i ponašali.

Vodstvo konvoja je u Korčuli bilo upoznato s činjenicom da su brodovi JRM-a u Neretvanskom kanalu zaustavili i vratili 16 brodica koje su krenule iz Makarske i Neretvanskog kanala prema Korčuli kako bi se priključili konvoju za Dubrovnik. Tom prilikom naredba je bila potkrijepljena otvaranjem vatre iz strojnica i malokalibarskih topova ispred pramaca nenaoružanih brodica. Imajući veću brzinu i naoružanje, manji brodovi nisu imali šansu da mimoiđu zasjedu brodova JRM-a i morali su se vratiti u polazne luke.

Korčulani nisu došli praznih ruku. Većina ljudi je nosila zavežljaje pune mediteranskih delicija: kroštula, fritula, suhih smokava, rogača. Nije izostala ni dobra kapljica u vidu travarice i izvrsnog korčulanskog vina. Sve su to ugledali iznenađeni putnici u salonu i na šetnoj palubi kada su se probudili.

Još je jedan važan problem bio riješen. Na brod se u Splitu ukrcala uglavnom mladost, koja nije bila pri novcu. Bili su neugodno iznenađeni cijenama hrane u brodskom aranžmanu, koja je bila na razini kakvog boljeg hotela. Mladost, koja je usput bila gotovo bez novca, odmah se pobunila i prosvjedovala. Ovi protesti došli su i do predsjednika Mesića, koji je kada se upoznao sa situacijom bio iznenađen. Odmah je naredio da se hrana ne plaća, a tko je želio piće mogao je plaćati i karticom. Tom odlukom su odahnuli i stariji i mlađi.

Iz Korčule prema Mljetu

Iz Korčule se isplovilo u 4 sata ujutro. Konvoju se u Korčuli priključilo još nekoliko brodica pa je konvoj narastao na ukupno 43 različita plovila. Brodova u konvoju je bilo raznih, ali prevladavao je tip trabakula i bracere brodova koji su iz teretnih pretvoreni u turističke. Bila je to zaista impresivna slika, koja bi u druga vremena na sebe obraćala pozornost svih ljubitelja mora. Među tim brodicama i brodovima, bilo je zaista pravih ljepotana. U 'stroju' se nalazio i brod „Otac Luka“ kojemu je dugotrajni remont završio prije nepunih mjesec dana. Smatrali su ga jednim od najljepših brodova svoje klase na Mediteranu. Kapetan broda bio je Ivan Tomić iz Krila Jesenica, a na brodu je bila cijeli dio muške familije: njegov brat, sin i zet. Mora se priznati hrabrost ovoj obitelji jer nisu žalili ni sebe ni broda, iako su znali da bi mogli svi doći u pogibelj. Kasnije je barba Ivan izjavio kako ga je bilo strah, ali da je Dubrovnik važniji.

Na probleme nije trebalo dugo čekati. Na izlazu iz Korčulanski u Mljetski kanal kod otočića i svjetionika Lirica, a u visini zaljeva Žuljana, ukazao se iz magle jedan patrolni brod JRM-a koji se javio na radio. Poruka je bila upućena zapovjedniku broda, kojega su ljudi iz JRM-a nekako smatrali zapovjednikom čitava konvoja. U poruci je stajala naredba kako „Slavija I“ treba nastaviti put prema luci Zeleniki u Bokokotorskom zaljevu na rutinsku kontrolu, a svi ostali brodovi u konvoju moraju se vratiti u Korčulu ili luke iz kojih su isplovili. U potpisu je stajalo da je to naređenje generala Pavla Strugara, komandanta Teritorijalne obrane Crne Gore. U suprotnom, rečeno je, oni će postupiti „po pravilu službe“. Iz priloženog se vidjelo da nije bilo nikakve koordinacije između zapovjedništva JRM-a, čiji je zapovjednik bio admiral Mile Kandić, čije je zapovjedno mjesto bilo na otoku Visu. Kandić je zapovijedao čini se samo flotnim snagama koje su provodile pomorsku blokadu hrvatskih luka, od luke Ploče pa do krajnjeg sjevera.


Ovo je bio također jedan od nemogućih trenutaka, kada se tražila hladna glava, jer je u pitanje dolazio sam cilj putovanja.. Patrolni brod se ispriječio, onako malen, siv, ali naoružan. Na prednjem i krmenom topu bile su posade u punom sastavu, a oko topova su bile poslagane granate. Bili su spremni za akciju. Patrolni brod je takve i tolike veličine da su četiri takva broda moglo komotno stati u garažu „Slavije I“ . Ali časnici na brodu bili su krajnje drski i odlučni u provedbi svoga nauma. Patrolni brod je pripadao 9. Vojnopomorskom sektoru (VPS) Boka, čije je zapovjedništvo bilo u Kumboru. Ali, očito je, da se kopnena vojska debelo umiješala u sustav zapovijedanja.
Bilo je jasno da iza ove naredbe ne stoji general Strugar, koji je tek postao general, zahvaljujući upravo iskazanoj mržnji prema svemu što je Hrvatsko, nastojeći izvršavati svoje zadaće takvom revnošću koja je prelazila okvire dobivene zadaće. Iza ove zapovijedi stajali su ljudi koji su stolovali u Beogradu i koji su obnašali najviše vojne i političke dužnosti.

„Slavija I“ je stala, a s njome i čitavi konvoj. Preko brodskog razglasa pročitana je naredba koja je stigla s patrolnog broda JRM-a. Na kraju poruke je postavljeno pitanje putnicima: kako svi oni koji se žele vratiti mogu to učiniti sada, i da će biti iskrcani i prevezeni u luku koju oni odrede kao svoje odredište. Dodano je kako taj postupak neće nikome biti zamjeren niti će se smatrati manje hrabrim. Kako se i očekivalo, nitko od putnika na brodu nije se javio, niti je itko imao takvu namjeru, jer se većina putnika samo nasmijala na ovu obavijest.

Na poruku patrolnog broda brzo i žestoko je odgovorio Stipe Mesić. Putem radio-telefona nazvao je u Beograd admirala Staneta Broveta (Kadijević je bio nedostupan) koji je obnašao dužnost tadašnjeg zamjenika Saveznog sekretara za narodnu obranu i opomenuo ga da „gospodin Strugar nije ovlašten za bilo kakvu naredbu takve vrste“, i „da ne dolazi u obzir odlazak „Slavije I“ u Zeleniku, a još manje razdvajanje konvoja, a ako baš žele rutinsku provjeru to mogu učiniti samo na otvorenom moru“.

Na to mu je admiral Brovet odgovorio:“ Mi znamo da neki vaši brodovi voze u Dubrovnik topove“

Mesić mu je odgovorio u skladu sa svojom poznatom retorikom:“ Ne, to vaši potčinjeni imaju topove u svojim glavama“:

Brovet je bio uporan:“Imaju topove i ne daju da se izvrši pregled“.

Mesić:“Ovo je humanitarni konvoj, nema topova što možete provjeriti“

Brovet:“Ako je tako onda je sve u redu“.

Mesić:“Ali mi idemo u Dubrovnik – jeste li razumjeli? Mi idemo u Dubrovnik!“

I nadodao:“U Dubrovnik ćemo ići, a ako vi odlučite pucajte! Ali znajte da ćete za to snositi odgovornost!“


Bilo je za pretpostaviti kako će admiral Brovet uskoro obavijestiti o ovom razgovoru generala Kadijevića, a vjerojatno i srpske članove predsjedništva, Borisava Jovića i obavijestiti ga o trenutnim problemima s konvojem. Sigurno je da su tražili najbolji način da konvoj zaustave i vrate u Korčulu. Sada, kada se Mesić oglasio da je i on u konvoju, znali su da će biti problema.
Stipe Mesić je osim admiralu telefonirao članu predsjedništva SFRJ Janezu Drnovšeku, s kojim je imao najbolje odnose od svih ljudi u tadašnjem predsjedništvu. Kolegu Drnovšeka je zamolio da o svemu što se događa s konvojem obavijesti lorda Carringtona, gospodina van den Broeka i ministre vanjskih poslova europskih zemalja.
Ljudi u konvoju bili su osuđeni na čekanje do daljnjih odluka. Bilo je to za njih jedno novo iskustvo. Svi koji su se nalazili u konvoju, bez obzira je li bili na „Slaviji I“ ili na nekom od drugih brodova bili su dragovoljci, i znali su da će na putu biti problema. Sada kada su ti problemi došli, nastojali su da ih zajednički prevladaju. A prevladavanje problema bilo je i prevladavanje dosade u čekanju daljnjih odluka. Skučeni na relativno malom prostoru, ljudi su se međusobno bolje upoznavali, razmatrali su nastalu situaciju i probali nalaziti rješenja za moguće situacije. Ono što je njima svima bilo zajedničko jeste pokazivanje bunta prema namjerama mornarice da ih zaustave u svojim nakanama da dođu Dubrovnik i donesu toliko potrebnu pomoć. Ta pomoć nije se očitovala u pošiljkama hrane, bilo je to i prisutnost tolikog broja „običnih“ ljudi, koji su oboružani samo dobrom voljom, svojim dolaskom značili jedno novo ohrabrenje da se ustraje u otporu kako bi Dubrovnik i ovaj puta, kao i toliko puta u svojoj povijesti znao prevladati sve kušnje.

Na brodu je bilo dosta znatiželjnika koji su uskoro znali najveći broj imena putnika i posade, lutali su i zavirivali u sve brodske kutke, upoznavali se s brodskim uređajima, načinima vođenja navigacije, brodskim pogonom, kormilom, vezom, pa su uskoro počeli žabarima, kojih je bila većina putnika, velikodušno držati predavanja o plovidbi.

Putnici su se htjeli ne htjeli uskoro upoznali, čime je atmosfera postajala opuštenija. Dodatnu motivaciju ulijevalo je prisustvo Stipe Mesića, koji je sve prisutne plijenio svojim šarmom, retorikom i jednostavnošću. Obučen neformalno u šareni džemper i tenisice, vrtio se po cijelom brodu, a najčešće se mogao vidjeti kako ide prema ili od radio telefona preko kojeg je komunicirao s mnogima kako bi upoznao nadležne o stanju konvoja. S putnicima je, znanim i neznanim lako uspostavljao kontakte, razgovarao je sa svakim koji bi mu se obratio i davao britke i duhovite odgovore. Vraćajući se s telefonskih razgovora običavao je govoriti: „Ne mogu nam ništa!“. To je bilo upravo ono što su ljudi željeli čuti, ali to čuti iz usta predsjednika, ulijevalo je dodatnu sigurnost.

Uskoro se na brodu moglo uočiti za koje su poslove bili zaduženi pojedini ljudi. U oči su upadali posebno tjelesni čuvari Stipe Mesića, koji su svojom ozbiljnošću i robusnom pojavom naprosto upadali u oči. Pratili su Mesića posvuda: od blagovaonice gdje bi Mesić objedovao ili bi s nekim od poznatih popio kavu, pratili bi ga do kabine, od kabine do paluba i svuda gdje bi se njihov šef kretao. Bilo je očigledno da su ovako upadljivi i nametljivi i samom Mesiću išli na živce.

Tako su i članovi „kriznog stožera“ na brodu Nedjeljko Fabrio, Josip Lang i Branka Šeparović stalno bili zauzeti kontrolom događanja, nastojeći biti od pomoći svima i svuda. Dok su jedni stalno nervozno trčali i sa svima bili u kontaktu, dotle su u oči upadali i oni „promatrači“, koji su mirno promatrali okolni metež. Posebno se u tom smislu isticao saborski zastupnik Stjepan Sulimanec. Sjedio bi dugo sam na palubi s obveznim zagorskim šeširom i zagledan u daljinu i svoje misli borio se s morskom bolešću. Istim mirom odisali su Franjo Gregurić i Milan Ramljak, koji su iako okruženi znatiželjnicima, mirno i bez ikakvih emocija objašnjavali trenutnu situaciju. Za razliku od uvijek aktivnog Ivana Zvonimira Čička, koji je pokazivao zavidnu razinu retoričkog umijeća, koje je pokazivao mnogim bilo pojedincima i grupama.

Ne treba posebno napominjati da je najnapučenije mjesto na brodu bio brodski šank. Tu su rasprave bile najžešće, argumenti najjači i hrabrost najveća. Mora se priznati da tokom cijelog putovanja nije bilo osoba za koje bi se reklo da su zavirili malo više u čašicu.
Telegrafist na brodu, Jakov Ivčević imao je pune ruke posla. Na brodu je bilo dosta novinara i svi su željeli čim prije i čim više javiti svojim urednicima stanje s konvojem i moguća naredna događanja. Osim njih i putnici su nastojali da se jave svojim obiteljima, ali je to pošlo za rukom samo rijetkim sretnicima.

Brodovi iz konvoja već su satima plutali Mljetskim kanalom, kada se javila jedna od topovnjača JRM-a koja se pokazala u daljini kod rta Gruj, na krajnjem istočnom rtu Mljeta. Poslala je poruku da će se pregled izvršiti na moru i da se brodovi spremi za pregled. Nakon što je prošlo još jedno izvjesno vrijeme u blizini „Slavije I“ doplovio je patrolni brod JRM-a PČ- 178. Posade brodova jugomornarice mora da su se nagledale kriminalističkih filmova, a taj žanr beletristike im je bio najdraži, jer su tražili da dva časnika sa „Slavije I“ pređu na PČ-178 u ulozi talaca. Kako se nikome nije čekalo, sa „Slavije I“ su otišla dva brodska časnika: Zlatko Lacković i Raul Potočnik, koji će boraviti na PČ-u do svršetka pregleda trajekta.

Putnicima je rečeno da će za vrijeme pregleda boraviti u svojim kabinama.

Stipe Mesić je i u toj situaciji našao da se upita: „Baš me zanima kako će mene pregledati, kao svog vrhovnog komandanta. Nadam se da će prije toga dati raport.“
Istina je da odjeća na Stipi Mesiću nije odavala da je on taj vrhovni zapovjednik, ali zaista po zakonu on je to bio. Na brod su se ukrcala dvojica golobradih mornara i jedan starješina u činu vodnika I klase. Njih je dočekala brodska ekipa u sastavu: Nedjeljko Fabrio, Ivan Zvonimir Čičak i dr. Ratko Žurić, koji si ih poveli u pregled broda.
U brodskom salonu, gdje se našao predsjednik Mesić, okupila se ekipa novinara koje je interesiralo hoće li i kako golobradi vodnik pretresti svog vrhovnog zapovjednika. Mesić je bio opušten i u svom stilu sipao je viceve od kojih se ekipa glasno smijala. Patrola nije ni privirila niti u kabine niti u salon. Više reda radi obišli su štivu, prerezali par vreća vidjeli sadržaj i vrlo brzo su napustili brod. Čini se da je njima dok su napuštali brod više laknulo nego putnicima.

Putnicima je rečeno da je razlog žurbe pojačani pritisak stranih zemalja na Beograd, jer su sve svjetske TV postaje javljale o kretanju konvoja i onome što se s njim dešava.
Tako je prošao i pregled brodica. Samo su par mornara i jedan starješina s PČ-a pokazivali vidljiv revolt protiv posada brodica iz konvoja, dok su ostali mornari i starješine bili mirni i nimalo revni u pretraživanju. Zato starije 'starješine' nisu štedjele na psovkama. One su im bile začin svake rečenice.

Nakon pregleda da bi se održao duh posada konvoja na visini, Branka Šeparević je pozvala sve kapetane brodica na večeru u salon „Slavije I“. Nakon dobre večere i dobre kapljice kapetani su vodstvu konvoja rekli otprilike, kada bi na svaki brodić iz konvoja stavili samo po jedan laki top, niti jedna mornarica ih ne bi mogla zaustaviti silom, a ne ove ljuske što su se ispriječili sada ispred njih. Svi su znali da ti ljudi govore istinu, kao što su svi vjerovali da je čas konačnog obračuna blizu.
Pala je noć, kada je konvoj dobio dopuštenje za nastavak plovidbe. Međutim, krizni stožer odbio je polazak i plovidbu noću, jer je upravo trajao napad na grad. Odlučili su započeti s plovidbom ujutro.

Ujutro je konvoj zaplovio prema Dubrovniku. More je bilo potpuno prazno, niti jedne brodice nije bilo nigdje na vidiku. U visini Mokošice putnici su vidjeli ulaz u Grušku luku. geografija dovlen Pri prolasku uz Babin Kuk putnici i posade vidjeli su kako su hoteli prepuni izbjeglica i prognanika koji su znali za dolazak konvoja. Na svim prozorima, konvoju na pozdrav bile su upaljene svijeće. kako se još nije potpuno razdanilo, to je stvaralo jednu posebnu sliku, koja je na članove konvoja djelovala posebno plemenito i tužno. Znali su koliko svijeće znače tim nesretnicima koji su ih čuvali, jer struje nije bilo danima.

Oko 7 sati ujutro „Slavija I“ je pristala u Grušku luku. Putnike je iznenadilo da na dočeku nije bilo dosta svijeta. Očekivali su više ljudi od onih stotinjak koji su se sklonili pod zgrade zaklonjene od litica gdje se smjestili neprijateljska vojska. Putnici su se počeli polako iskrcavati. Većina njih je imala prijatelje ili rodbinu i počelo je traženje jednih i drugih. Za to vrijeme iskrcavani su i kamioni u kojima su prevezene osnovne životne namirnice i sredstva za svakodnevni život.
U razgovoru s domaćinima putnici su se iznenadili kako Dubrovniku nedostaje masu stvari: od osnovnih prehrambenih do higijenskih i bilo kojih drugih potrepština. Posebno je Dubrovčanima nedostajala pitka voda i električna energija. Ono baterija što je ostalo čuvalo se za tranzistore i slušanje vijesti, a najjača radio postaja su bile one iz Crne Gore, na kojima se moglo čuti svašta. Tako su po cijeli dan ustreptalim glasom ponavljali kako je grad pun „ustaša“, plaćenika, profesionalnih kriminalaca, 'mesićevaca' i svakovrsnog naoružanja koje stalno prijeti „osloboditeljima“.

Pored vode i struje vladala je velika nestašica hrane. Grad je bio preplavljen prognanicima koji su bježali pred nadirućom vojskom. Konavljani su ostavljali kuće i stoku i spašavali gole živote. Sve ono što su cijeli život stvarali i namicali ostalo je na volju neprijateljskoj soldateski koja je krala, žarila i palila. Zgarišta koja su svakodnevno dimila iz područja Konavala jasno su pokazivala o čemu se radi i čime se bavi neprijateljska soldateska.

A prognanika se moglo vidjeti posvuda i lako ih je bilo prepoznati. najlakše po izgledu beznađa koji je izvirao s njihovih lica. Smjestili su se kako su znali i umjeli: kod rodbine, prijatelja, znanaca, popunili su hotele, a napunili su i prostore u zidinama grada. Stoljećima nitko nije ni pomislio da će stare zidine opet poslužiti građanima kao obrana od tuđinske vojske. Neposredno prije zatvaranja neprijateljskog obruča, sam grad je napustilo nešto preko deset tisuća Dubrovčana. Njihovo odsustvo se nije primjećivalo, obzirom da su obilato prevladale izbjeglice i prognanici.

Gradska bolnica je bila puna ranjenika, a oskudijevala je sanitetskim materijalom. Srećom konvojem je stigla velika pošiljka tih tako potrebnih stvari, ali je pitanje bilo koliko će ta pošiljka potrajati, obzirom na povećane potrebe i potrošnju.

Putnike koji su prošetali gradom iznenadile su grupe građana koji su stajali s posudama za vodu u dugačkim redovima iza cisterni s vodom. Vidjelo se da je taj postupak ušao u rutinu, ljudi su stajali mirno, tiho razgovarali i nije bilo nikakvih narušavanja redova bez obzira o kome se radilo. Komunalci su činili čuda kako bi cisterne bile što redovitije i uvijek na usluzi građanima. Cisterne su se punile vodom kod Golubovog kamena doslovno neprijatelju ispred nosa. I taj su postupak ponavljale kako po danu, jednako tako i noću. Voda je bila nasušna potreba.

I smeće je bilo veliki problem. U nedostatku dovoljne količine pitke vode, ljudi su koristili more za ispiranje sanitarija. Smeće koje se nakupljalo, nije odlagano na uobičajeno odlagalište, sada je bacano u more, najviše sa strmina kod Boninova. Ali bez obzira na to naslage smeća bile su i tako velike, jer smeće je ostajalo na stijenama, a što je palo u more nije odmah bilo i odnešeno. Ovako je postojala velika prijetnja izbijanja epidemija zaraznih bolesti. A zaista se nije moglo drugačije. Za toliko smeće u gradu nije bilo mjesta. To smeće je posebice bilo pokora za male gumene i obične glisere koji su dovozili pomoć i oružje s Pelješca, jer su se u propelere umatale vreće i sav ostali materijal koji je plutao u velikim količinama i kojega je struja u ogromnim količinama nanosila Koločepskim kanalom. Članovi konvoja su bili obaviješteni iz gradske bolnice kako u gradu upravo zbog nesređenih higijenskih uvjeta su učestale uši, dizenterija, a pojavio se i tifus. Upućena je molba kriznom stožeru konvoja kako je ubuduće potrebno dostaviti građanima veće količine vakumiranog kiselog zelja, svih vrsta konzervi, suhomenatih proizvoda, te svijeća i baterija
Naprosto je upadao u oči kontrast između Dubrovnika i gradova kroz koji je konvoj prošao. U Splitu, Korčuli tržnice pune, ljudi nisu mogli izvesti svoje viškove poljoprivrednih proizvoda radi pomorske i cestovne blokade, pa je ponuda na pazarima bila izvanredna, a cijene bagatelne. A Dubrovnik, odsječen od matice i vlastitog zaleđa, oskudijevao je u svemu.
Predsjednik Mesić i predstavnici vlade RH htjeli su posjetiti Konavle i Župu Dubrovačku, da vide kakvo je stanje u tim mjestima. Bili su rezolutno odbijeni. Samo znak više na što bi delegacija naišla i što bi vidjeli. Novinari koji su bili u konvoju raštrkali su se gradom i snimali brojne ožiljke koje je napravila neprijateljska vojska u pokušaju „oslobađanja“ Dubrovnika.
Po planu je konvoj trebao isploviti već u sumrak. Dogovor je bio da se nitko ne smije ukrcati od građana na brodove konvoja, jer će biti vraćeni. Posada i putnici imali su problema to objasniti mnogima koji su željeli pobjeći iz tog paklenog obruča. A tragedija Dubrovnika tek se spremala.
Ujutro su po zapovijedi kapetana broda svi putnici iskrcani u svrhu pregleda mogućih slijepih putnika. Kad su isti načuli da slijedi provjera ljudstva na brodu mnogi su koji su se ukrcali u nadi da će napustiti pakao Dubrovnika morali su se u njega vratiti.
Konvoj je isplovljavao, a sa okolnih brda otpočela je pojačana paljba po gradu, po luci pa i samim brodovima konvoja. Svi brodovi su požurili s isplovljenjem. Gruška luka je bila uskoro zakrčena brodovima u pokretu. Ali svi manevri su izvedeni skladno, nije bilo sudaranja, vraćanja, vike. Kapetani brodova su se prethodno dogovorili o rasporedu isplovljenja brodova, pa je čitav ovaj kaos imao svoga smisla, a prvi brodovi su uskoro napuštali Grušku luku, a u stopu za njima i svi ostali brodovi iz sastava konvoja. Paljba je bila sve jača, a granate su nemilice padale između brodova. Na „Slaviji I“ ranjen je petogodišnji Srđan Saltarić. Dječak se našao na podu uslijed bliske eksplozije granate, ali srećom nije teže ranjen, pa je nakon pružene liječničke pomoći na brodu u miru nastavio s putovanjem.

Zaključak

Što je značio konvoj za grad Dubrovnik i Dubrovčane? Je li im koristio ili štetio? Naime, nakon odlaska konvoja na grad se sručila salva granata, daleko smrtonosnija nego što je to bilo do tada. Pomoć u namirnicama je bila dobrodošla, ali je i takva bila nedostatna. Prijatelji koji su se vidjeli obnovili su stara prijateljstva i znali su da nisu i neće biti zaboravljeni. Ipak, najviše su doprinijeli dužnosnici i novinari koji su bili u konvoju. Pored članova vlade RH na brodu „Slaviji I“ bio je ukrcan gospodin Bernard Kouchner, koji je bio državni tajnik Francuske za humanitarna pitanja (kasnije ministar vanjskih poslova), i koji je naknadno proveo u Dubrovniku kad je bio pod najtežom opsadom i izvrgnut bjesomučnom granatiranju desetak teških dana. On je zajedno sa stranim i domaćim novinarima mogao reći istinu o stradanju grada pod zaštitom UNESC-a i od čije ruke. Istinu o Dubrovniku mogli su znati oni koji su htjeli znati istinu čak i u Srbiji i Crnoj Gori, unatoč snažnoj ratnoj propagandi koja je tvrdila da dim iz tog grada ne dolazi od zapaljenih palača i brodica nego od zapaljenih starih guma. S konvojem u Dubrovniku bio i tadašnji splitski dopisnik beogradske „Borbe“ Ivica Profaca. „Slika o Dubrovniku se mogla dobiti tamo. 'Borba' je vjerno prenijela moje izvještaje. No, koliko su tu sliku ljudi prihvatili, to je druga stvar…“

Ostaje činjenica da je konvoj u kojem je bilo stotine ljudi i deseci nenaoružanih plovila, gandijevski probio pomorsku blokadu, poslao vrlo snažnu poruku domaćim ljudima i svijetu kao jedinstveni otpor bezumlju. Svijetsko se mnijenje time opredijelilo za stranu na kojoj će biti simpatije i istina. Nikakva konstruirana i vješto vođena medijska kampanja nije mogla nadglasati slike i izjave očevidaca s lica mjesta. Dubrovnik je progovorio za čitavu Hrvatsku.

Pratite nas na Facebook-u:

Premijera hrvatskog minitorpeda

minitorpedo-mU predvečerje 15. studenoga 1991., kada je HRM vodila boj sa snagama bivše JRM, valja se spomenuti nekih detalja koji obično izmiču sjećanju i padaju neopravdano u zaborav...

Viribus Unitisviribus unitis-m

Slučaj bojnog broda 'Viribus Unitis'. Kukavički potopljen u osvijetljenoj luci, nakon proglašenja primirja - prvi brod u moderno doba na kojem se vijorila hrvatska zastava ...

Miniranje mora ispred ratne luke Lora 25. rujna 1991. godine

rtop-mRazmišljanja o blokadi ratne luke Lora sežu od početka 1991. godine kada su oblaci rata, tako se bar činilo, bili još daleko, ali se slutio. Lora je s flotom koja je u njoj bazirala bila najveća prijetnja ne samo gradu Splitu, već i cijeloj Dalmaciji.

Poginuli pripadnici HRM-a

spomenik-mPopis poginulih članova HRM-a daje abecedni prikaz poginulih boraca Hrvatske Ratne Mornarice koji su dali ono najvrijednije u borbi s neprijateljem - vlastiti život.

Search UDHRM